Ispovjest mene meni i vama...
Ispovijest nutrine. Stješnjujem izričaj nedohvatnih daljina osjećanja osjećaja u lakonski sažetak misli. Neizgovorljivost slijevam u rijeku riječi, pokušavam oplemeniti moju semantičku siročad uskrsnućem iz određenosti. Pretakanjem u nevidljivo svijetlo osvijetliti njihovo značenje bez ukotvljenosti u krletku gramatičke sintakse. Postajem griješnica u svijetu zakonitosti. Postojim između nigdje i negdje u svemirskim bespućima pojavnosti uma i fantazmogorije čula...
U nedodirljivosti bitka vječnosti i njegovoj nesvodivosti u razumno štivo tragam za smislom etike i estetike poetičnog življenja. Nastojim osmisliti jezgru snovitosti, udahnuti joj eteričnost zbilje, rascvjetati je u ljepotu misaonog ploda... odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... izvući je iz metaverzuma spoznaje u univerzum svijesti... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku...
U žamoru jezika osluškujem tišinu neizgovorljivosti. Otkidam krhotine besmisla i slažem ih u mozaik nutarnje smislenosti. Ulazim u Heraklitovu rijeku, ćutim nemogućnost istovremenosti, slijedim Zenonovu kornjaču i osjećam da sam uvijek tek na polovici puta do pravog izričaja...
Spoznajem postojanje nepostojeće praznine koja se krije na graničju između svijeta i percepcije, onaj titraj vakuma u kojem se nedogađa ništa, ali iz kojeg izranjaju, samo meni vidljive, osjećajne slike... i pitam se...
Kako ih zgusnuti u riječ, kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost na bjelini papira. Istražujem misaonost, pokušavam dosegnuti djelić istinske nedjeljivosti, dotaknuti onaj otok apsolutnog mira iz kojeg ključa nadahnuće, uspostaviti dijalog sa nutarnjim tumačem, ostvariti potpuno razumjevanje misaone i osjećajne osjetilnosti.
Tražim riječi zatomljene u sjećanju, polivalentne imenice koje se sa pridjevima fenomenološke percepcije zbilje sljubljuju u nove sintakse. Želim licu rečenice darovati naličje nove smislenosti. Iz vrtloga uspomena izvlačim misaone kovitlace i slijevam o čuvstvene piruete.
Igram se riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunljivosti. Otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja. Na balu jezika one zaplešu tango nutrine, na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo, zaigraju se osjetilnom slikom i razotkriju njenu poliperspektivnost, njenu mnogodimenzionalnost...
Štivo je čitljivo... mislim... je li i razumljivo?... pitam se... i pitam vas dragi blogoprijetlji...
@Lastavica je danas postavila pitanje... Imate li još želja?... eto imam jednu još neostvarenu... pronaći izričaj razumljiv i meni i vama dragi blogoprijatelji... želim zagrljaj riječi i mene... i zagrljaj mene i čitaoca...
je li ostvariva moja želja...???
Dijana Jelčić
Oznake: neka moja razmišljanja, davna
|
