dinajina sjećanja

nedjelja, 20.03.2016.

Oda proljeću...




Blještava na ljubičastom nebu Luna, zaljubljena u boga Sunca, pleše svoj vječni ples. U žudnji za zagrljajem oni zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima.

Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina...

Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost
s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta

Vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Poljubac sa mirisom proljeća ubrzava san,
na jeziku tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca vremena.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja napuknutih zrcala,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog plavog cvijeta, bijela golubica zoblje zvijezde, a anđeo ljubavi objavljuje dolazak proljeća.

Dijana Jelčić

"Umijeće vremena" 1987- 2007.





Pjesma s proljeća



Oznake: proljeće, ljubav, san

- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>