Povratak...
Prohujala je noć bijelih pahuljica. Bio je daleko, bio je na vratima svjetova. gubio se u beskrajnim prostorima kozma, nestajao i vraćao se. Oko njega tišina, u njemu žudnja i strah. Pričinjalo mu se, vrijeme ne teče. njegovo je tek titraj zjenice svemira.
Tijelo se budi prije njega. Nespreman za zbilju zaustavlja bujanje svijesti. Iščekuje sreću na izvoru. Na početku su bili muškarac i žena, otac i majka, invokacija Sunca i Lune. Uranja u dubinu osjećanja, u bistru suzu srca i ne dozvoljava mu sumnju.
Uzdrhtali predosjećaj dolazećeg svanuća, bijela svjetlost se prelama u prizmi vječnosti, oslikava sretno jutrenje.
U krošnjama san i sjaj izlazećeg sunca.
Čuje korake, nestvarno stvarne i tiho kucanje. Otvara oči, ustaje sretan.
Prilazi joj, osjeća došla je objaviti dan povratka u život, svjedočanstvo moći bezuvjetne ljubavi.
Na prozoru gugutka.
Dijana JelčićOznake: vrijeme tihog umiranja, povratak u život
|
