Srce pamti...
U razvalinama
prohujalog vremana
trajah na dlanu žudnje,
pod tušem ispirah
zagrljaje…
U noćima punog mjeseca
šaputah
Ti ne znaš kao izgleda soba
u kojoj te volim,
ti ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova
pozdravljam tvoju zvijezdu,
tvoj put k meni...
Na vratima srca muk,
Sokratova sumnja,
jecaj tišine.
Na vratima sunca
svjetlost i pomilovanje
Razcvjetao se
perivoj vremena,
metafora beskraja,
u vječnosti
trenutak.
Osjećam
trajem u snu,
u poeziji Perzeida,
u danima kalikule,
u osmom danu
stvaranja svijeta.
Razumijem govor
munja i gromova,
odtugovala sam
umiranje nekih
iluzija,
prošlost utkala
u kaligrame,
osjećajne slike
pretočila u
dubinu
svetog Grala.
Srce pamti emocije.
Došao si tišinom,
zagrlio tišinom,
govorio tišinom.
Govorile su zvijezde.
Tango je osjećaj
sliven u zagrljaj,
plesali smo
do svitanja.
Iz pjeska i pjene
izranja
bijela golubica
zoblje zvijezde.
Zlatna hostija
objavljuje
slavlje
osmog dana
osmog mjeseca,
rođenje dječaka
očiju boje sna.
Dijana Jelčić... „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.
"Mostovi pod kojima se budim", Zagreb 1987- 2007.
"Nestvarno stvarni" Zagreb, 2014.
vrijeme tugovanjaOznake: srce pamti emocije
|
