Odmor za umorno srce...
Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.
Jure Kaštelan
Bio je san,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre,
utroba velike ribe,
igra,
razgovor sa strancem,
ples sa sjenama,
zavijao je vjetar,
orkan juga
uskovitlao nebo,
sjene su nestajale,
padala sam,
a onda budnost.
Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi
kradem sreću.
Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
lišila me neizvješća,
nepojmljivoj prisnosti
darovala ljepotu bliskosti.
Snovi su odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti,
ispisana znojem srca,
elegije ukorićene
u pjesmarice,
opijum za nesretne.
Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura
isušene nutrine.
Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija
usnulog oka,
beztjelesna iluzija,
praznina iza tišine,
s one strane zbilje
nedohvatan.
Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
tebe kao ikonu
iscrtanu u kristalnim
perlama krvi,
sliku signiranu
rukopisom srca.
.
Dijana JelčićOznake: duge sjene, san
|
