Uprisutnjenje...
Titrao si u sjećanjima, bio leptir u sivoj tvari, onaj tajanstveni pokretač uragana u svijesti. Nisam znala da si to ti, a susretala sam te u svitanjima na trgu cvijeća. Često smo zajedno sjedili u teatarskom kafiću, smijali se istim šalama, ispijali isto piće, divili se istim predstavama. Bio si djelić svijeta u kojem odrastah, bio si budući glumac sa glasom buntovnika.
U „Tingl Tanglu“ i „Blatu“ grmio zaštrašujućom poezijom Villona, Micheaua o Quenoa...Carla Sandberga...
predstavljao si se kao Asur-natsir-pal III…
"Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele."
Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala. Bio si bez adrese. Nisam ti mogla poslati poruku sa uspomenom na jedno davno ljeto i zenit koji se zauvijek ozrcalio u mom pamćenju. Bio si bezimeni pjesnik iz vremena studentskih nemira, poezijom si obilježio naše davno proljeće.
Tvoje oči, dva sjajna jantara nosih oslikane u moždanim karatama. Oživljavale su u snovima. Konture lica nisam prepoznavala, ali znala sam tko si. Bio si dječak očiju boje snova.
Prepoznah te u vlaku prema jugu. Pogledom si mi odao tajnu tvog postojanja u pamćenju. Voda dolazi iz zemlje, rečenica koja je godinama titrala u sluhu, je postala šifra kojom si otvorio vrata mojih osjećanja. Pričao si mi o vinu koje zalijevano znojem dobrih ljudi, dozrijeva na kamenu. Kušah taj nektar, omamljujući okus osjećam još uvijek. Rastali smo se ne govoreći imena. Izgledalo je kao da poznajemo vječno.
Susretala sam te u odorama mislioca, mistika, filozofa pjesnika. Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitost. Jutra poezije, Lapidarij, miris Gornjeg grada i ti. Govorio si poeziju vode, tarantelu za jednog clowna, odnesite me braćo i ostavite daleko, a ja ću vam za uzvrat pjevati o sreći.
U lapidarnosti trenutka osjetih titraje njihala vremena, začuh romor tvog imena, pričinilo mi se, u moje grudi si stavio svoje srce.
Skinuo si ljubav sa neba i darovao joj ime.
Dogodio se život.
Danas utjelovljuješ Bernharda Minettia… daruješ mu svoju dušu… ili za trenutak posuđuješ njegovu… dušu glumca koji se priprema na odlazak sa daski koje život znače…
Moćnik si trenutka... dobar duh naše poetske drame... otvorio si nam vrata tvog umijeća, naučio Lauru i Hannu Klapka i mene kako glasom preći rampu i gledaocima darovati djelić svojih emocija...
Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.
Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.
U noći punog mjeseca, razlomljeno zrcalo svjesti, suze svetog Lovre, titraj oka pun zvjzdane prašine i zvuka melodije... Ako sutra nikada ne dođe... živimo trenutak kao da sljedeći neće doći...
Osjećam istinu…
Ne godine, nego osmijeh ostavlja trag na tvom licu. Ljepota tvoje nutrine se zrcali u tvom pogledu i ne mijenja se. Oči ne stare, u njima ne starimo ni mi.
Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća... djelić još uvijek neukorićene zbirke tekstova "Umijeće vremena"... 2001 objavljivane na portalu Hrvata u Švicarskoj...
fotografije snimljene jučer, noć kazališta, davno napisano dobija obličje sadašnjeg trenutka... i eto nas opet... drugi tjedan u Varaždinu...
Oznake: poetska drama
|
