Usrećuješ...
U razvalini misli oćutih lahor smiraja, pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati u prapočetak, nestati u kaosu, u utrobi vremena.
Nisam uspjela.
Utopih se u suzi doletjeloj sa lica istine, podivljaloj igri svijest i podsvjesti. Osjetih smrznuće sjećanja, amneziju pamćenja, entropiju nutrine, zgusnuće uspomena u netalasajuću osrednjosti. Zaglušujući muk neprolaznosti.
Tek jedna lijepa iluzija je lebdjela u skrivenom kutku izmišljaja. Silueta nedosanjanog sna. Kao Pygmalionova Galatea... pomislih.
Imaginacija žudnje se udaljavala. Krenuh za njom. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka. Odživjeh vrhunac samoće...
Kao u „metamorfozama“ prošaputah molitvu Afroditi. Iz nijemosti trenutka izroni privid odsanjane budućnosti.
Vidjeh te na kapiji vremena. Dolazio si sa Suncem mladoga dana. Lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja, zatalasao mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme. Osjetih otapanje lednice zaborava, otvaranje školjki svjesti, bljesak
ljepote.
Dogodila se istovjetnost iluzije i zbilje.
Samosanjajuće proročanstvo utkano u želju se ostvarilo.
Tu si... usrećuješ...
Dijana Jelčić
slika... Galatea, Fadil VejzovićOznake: Pygmalionov efekt
|
