In memoriam...
Nepostojeća uzaludnost...
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus,
na današnji dan je rođen... R.I.P. od njega naučih živjeti trenutak...
Mit o Sizifu, zauvijek bdije u mom kutku svemira... i pobija uzaludnost... poziva na svjesno življenje apsurda zbilje... živimo ih...
Srela sam te u apsurdnosti trenutka, na rubu vječnosti, u zajedništvu mene i svijeta u kojem sam tek egzistirala. Čuo si vapaj mog tužnog srca i objavio rađanje zlatnog doba. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah bezvremena.
Apsurdnost tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si apsurdne zidove kojima sam se branila od života. Osjetih da slično djelima velikana umijeća pisanja dugoka osjećanja znače više nego što su svjesna da to kazuju. Postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje.
Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu, naslutih, svjesno ulazim u vrijeme nedokazljive istinitosti postojanja na rajskim poljana sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.
Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na horizontu novog praskozorja i Sunce nam je zrcalilo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Šaputava svjetlost njegova uranjanja u jutrenje sna je potvrđivala istinu. Ono nikada ne odlazi, ono stoluje u našim dušama, sutoni su tek iluzija, apsurdi našeg suzvučja sa svemirom.
Zaustavljeni u zagrljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti, na obodu mladog dana osjetismo okus božanskog pića.
Sretni otplesasmo ponoćni tango, ljubičasti valzer svitanja i doživjesmo lakoću apsurdnosti u kojoj sami sobom stvaramo ljubav.
Jednostavno ljubav...
Dijana Jelčić
Oznake: filozofija, filozofija egzstencijalizma, Mit o Sizifu
|
