Rekao si mi...
Vodim te
u dolinu smaragdne rijeke.
Tamo se čuje tišina.
U viziji zelene pjesme,
lik pjesnika,
volim zeleno… šapnuh.
Kakav je zvuk tišine?
Korijandoli sreće
i tišina,
anđeoska rapsodija,
skladana mukom
svjetlosti,
iskra čuđenja
i bljesak želje.
Čekala sam na obzoru žudnji,
život se poigravao s nama,
bio si pustolov,
bila sam tragačica,
u zavjetrini daljine
oboje sanjali susret.
Desio se na žrtveniku trenutka,
stijenj snovitosti je planuo zbiljom,
objavio kraja lutanja.
Muk je glasanje sreće,
prauzor,
iskon melodije srca.
Samo je vjetar tiši,
vjetar što tihuje u krošnji
masline
Grliš me,
Penelopa sam,
koja zna čekati,
da se vratiš
na moje obale.
Došao si... postao moje nadahnuće... i ostao poslije promocije zbirki
"Mostovi pod kojima se budim" i "Nestvarno stvarni"...
još uvijek jesi...
hvala ti... <3
Dijana Jelčić
Oznake: ljubav, on i ja, poezija
|
