Memorija srca...
Smjenjuju se eoni, tisućljeća i stoljeća. Godišnja doba prirodi presvlače odore, a ljudsko srce titra ritmom nutarnjeg sata, do zadnjega daha vrtloži proljeće u sebi.
Iz vrtloga izranja trenutak jutrenja i svakosvitanjski šapat... Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tada u vihoru sjećanja ožive slike zaboravljenih proljeća. Slike, koje pamtim iz muzeja i galerija, slike dragih prijatelja žive u meni trenutkom njihova nastajanja. Zapamćene melodije postaju zvuci trenutka sretne budnosti.
Sve što se oko mene događa vidim i čujem u sebi i oči boje sna i osmijeh prijatelja i grubost poznanika i ružne riječi i uvrede. Osjećam, nisam jedno jedino biće. U sjećanju žive trenuci u kojima sam bila strastvena, zaljubljena, umorna, tužna, sretna, uvrijeđena, nesigurna i odlučna.
Srce pamti emocije. Ono je najveći izdajnik prohujalog vremena, svih. zaboravljenih osjećaja prošlosti.
Zatvaram vrijeme u srce, osjećam ga postojećim i zaboravljenim otkucajima. Utjelovljujem sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam ritam srca i vremena.
Zov srca srcu.
Rijeka nevraćanka
grli more sna.
Dijana Jelčić
fotke... Jasna MarcelićOznake: memorija srca
|
