Vjerujem...
…Ako Stavrogin
vjeruje
on ne vjeruje
da vjeruje.
Ako ne vjeruje
on ne vjeruje
da ne vjeruje…
Dostojevski
Umirala su sjećanja,
vjerovala sam
sudba je kazna,
a
u magli zaborava
se nazirala silueta
nezaborava,
duh prošlosti,
osmijeh prohujale
mladosti.
Zaziva me
u gluho doba noći,
ogrnut plaštom
zvjezdanog praha
s astrolabom
u ruci.
Izračunavamo
udaljenost puta
do Siriusa.
Kao nekada,
odlazimo na
gozbu Anđela.
Sudbina nije kazna,
sreća je
neponovljivost trenutaka,
ni veselih ni tužnih.
Vjerujem u neponovljivost,
nisam Stavrogin,
zaboravljam
sve ružno,
okrutno,
brutalno.
Opraštam sebi neznanje,
oprost je kamen mudrosti,
philosophia perrennis,
metafizika uma
u fizici svijeta.
Poesie?
Dijana Jelčić
Oznake: poesie, dostojevski
|
