Ushit ljepote...
Bijah samotnica,
bio je iluzionist,
stvaraoc magičnog
teatra.
Na sceni trenutka
uron u podsvjest,
u dubinu nutrine,
potonuće do dna
nutarnje tišine.
U santi zaleđeno
sjećanje,
umrtvljene žudnje,
umiruća htijenja.
Hladnoća užasa
se pretakala u
toplinu,
u raspuknuće
opne zaborava.
Odživjeh vrhunac samoće,
izronih iz tužnih privida.
Nasmijah se.
Izađi iz kruga prošlosti,
odluči se za čulnost,
šapnu znani neznanac.
Uđi u krug ljubavi,
pozva me sudbina.
Bio je to začetak
skladne zadanosti,
ovitak pripadanja
dvokružju trajanja,
pročišćenje bitnosti,
ushit zaboravljene
ljepote.
Dijana Jelčić
slika... Josip VaništaOznake: Josip Vaništa, ljepota, dvokružje
|
