Sve naše jeseni...
Ne samo od sretne ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu,
niti od pobjeda u politici ili ratu;
No kako život čili,
i sve se strasti žestoke smiruju,
Kako blistave, magličaste, tihe boje
prekrivaju večernje nebo,
Kako blagost, punoća, počinak, preplavljuju
dušu i tijelo kao neki svježiji, mirisniji zrak,
Kako dani bivaju u sve mekšoj svjetlosti,
a jabuka najzad visi stvarno dovršena
i nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije,
najsretnije od svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!
Walt Whitman
U bonaci tišine halkionski dani. Bjes i milosrđe bogova, metamorfoza ljubavi u srcem odapet let vodomara. Povratak plejada na sjeverno nebo i uron u vrijeme blagosti, u punoću spokoja.
Sporazumjevali smo se pogledima. Sjene prohujalih tuga su nestajale. Srca su progovorila dionizijskom opijenosti.
Sreća.
Ljubav je pobijedila demone i iznjedrila halkionsku savršenost trajanja u zagrljaju duše i materije.
Objavio si igru svjetlosti i odveo me stazama cjelovitosti mora, cjelovitosti kopna, cjelovitosti svemira, cjelovitosti vremena bez početka i kraja.
Osjećam kovitlanje vječnosti. Živimo lunarnim kalendarom, slijedimo iskonsko vjerovanje u snagu Mjeseca. Jesen objavljuje njegovu dominaciju nad Suncem.
Osluškujem romor vremena, muk dolazećeg ekvinocija.
Veselim se.
Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća. Bešumno ćemo koračati ka snijegovima. Znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… u školjki osluškivati poeziju mora…
Iznad nas modrina beskraja, ispred nas tišina dolazećeg smiraja… rapsodija boja i sonata mjesečeva srebra
jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…
jesen u krošnjama razgranatog vremena
jesen u kojoj tihujemo život i živimo san…
Dijana Jelčić
Oznake: jesen, rapsodija boja, mjesečeva sonata
|