dinajina sjećanja

Artemidin san...

Oprostih se od sanjarije prohujalog vremena, zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada, u zagrljaju dobroga boga, među titrajima sretnog trenutka i začuh jecaj tišine na obroncima mladoga dana. Sjedinih u sebi žudnju i želje ispisane rukom drevnih mislioca, ovjekovečene u legendama, ozrcaljene u mitovima u legendama i izronih na pučinu sretnoga trenutka postojanja. U budnosti ovoga trena osjetih snagu vrtloženja u oceanu snova i odsanjah još jednom san čuvarice Lunina hrama.





Sanjam bajku o tajni porijekla,

vidim titana i

plavu ljepoticu

na njegovim rukama.

Osluškujem titraje vječnosti,

baladu o ljudskim željama

opjevanu rapsodom vremena,

Na svodu privida iskre zvjezdana slova,

u znakovlje ljepote se slažu.

porijeklo života

obznanjuje početak sna,

miluju me svilenkaste niti,

iskre oazu snova i

rođenje čovjeka.

Na obzoru privida

u lazurnom baršunu noći

u ikonografiji vjerovanja

utkana silueta trajanja.

i uzdah

čuvarice Lunina hrama.

Čujem bezglasje bezdana,

dvije riječi zastale u beskraju,

u jecaju tišine

u ognjila žudnji.

Još uvijek titra

urlik ranjene ptice u šutnji srca,

a riječi ljubavi izranjaju

iz magle strahova.

Na žalu života

se otvaraju školjke

prosipaju biserje

tvoga postojanja.

Volim te.

Čujem tvoj uzdah

u mirisu jasmina,

u mistralu iznad grada vjetrova,

u kristalnim suzama neba.

Ljubim te,

osluškujem jecaj ranjenog grla

u nezaustavljivoj nježnosti

žubora rijeke života.

Otopili smo tuge u

vrulji davnih uspomena i

prosuli sjemenje novih ruža

u purpuru svitanja sna.

Dotiče me tvoj osmijeh

kao leptir laticu tek začetog pupoljka,

miluje me preludijem mirisa,

rapsodijiom boja,

i sonatom zagrljaja.

Artemidin san se pretače

u strune jave,

u obličje

lijepog sna.