Vratih se ljubičastom snu.
NEŠTO KAO ZVIJEZDE
Na nebu više
nema mjesta,
naša duša plaši naše tijelo,
kuda ćemo
ovako sami,
ovako smrtni
ovako mali,
kuda kroz prazno,
kroz vječno, kroz golemo Ono?
pita nas stihom Vesna Krmpotić, pitam se i ja često tražeći odgovor među treptavim očima neba.
U ovom čudesnom vremenu spoznaje da je cjelina više od sume njenih djelova, u vremenu sjedinjenja znanja i vjerovanja, u vremenu kada se nebo obraća zemlji potvrđujući da se raj i pakao Bog i Sotona nalaze u čovjeku, a ljudi sve više osjećaju potrebu da dokuče tajne nadnaravnog, žele upoznati poruke neba, naslutiti tajne vječnosti poželjeh zaviriti u svijet onih koji vjeruju u nadnaravne snage ne tražeći znanstvena objašnjenja i dokaze.
Nadala sam se da ću u tom svijetu naučiti slušati tonove velike nebeske harfe, da ću osjetiti ljubav na izvoru, otkriti istinu početka i svijet u kojem se čuje tišina.
Uđoh u tu čudesnu galiju sa tri kapetana i raznolikom posadom. Izgledalo je kao da plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života.
Ubrzo shvatih da neki od njih ne priznaju svijest o tijelu, neki odbijaju priznati snagu ljudskoga uma, a neki žive u predivnom svijetu anđela, neki u snovima, vilinskom plesu, neki u svijetu svojih predivnih slika koje obogaćuju svojim pjesama, a neki samozatajno bdiju nad tim raznolikim svijetom.
Da, to je šaroliki svijet, mali univerzum u kojem se zrcale različita bića srca puna ljubavi, puna pristranosti, puna znanja, ali ima i onih čija srca su puna jednoumlja i netrpeljivosti prema onima koji misle drugačije.
Kažem poželjeh sudjelovati, a sada sjedim za računalom i pokušavam sjećanja, na osjećanje osjećaja iz tog vremena, pretvoriti u priču o mojoj duši koja je jedno vrijeme izgubljena lutala tim svijetom i živjela iluziju o sjedinjenju znanja, vjerovanja i ljubavi.
Susretoh se i sa nekim novim saznanjima, sa citiranjem izvora filozofije meni dalekog svijeta, sa svakodnevnim porukama nekog, meni do tog trena nevažnog novog Boga, čovjeka od krvi i mesa koji tvrdi da nije rođen začečem nego prosvjetljenjem. Upoznah se sa zen filozofijom, sa mudrostima tarota, sa starokineskim uzrečicama, osjetih mirise mirisnog dućana i treptaje srca svećenice ljubavi. Uđoh u život jednog Srca, dotaknuh snagu jedne sjenke i začuh predivan glas jedne sirene.
Izmješaše se legende, filozofije, psihologije, religije, znanost i literatura, izmješaše se predivna autorska djela u vrtlogu nagomilavanja podataka, u beskraju citata, copy- paste tekstova i malo osobnog razmišljanja.
Zatvaram oči i želim osjetiti tajnu početka, trenutak kada sam ušla u tu obečanu zemlju dobrih ljudi, trenutak u kojem mi se nasmiješio Merlin, čarobnjak u kojem se, po legendi, zrcališe beskrajne mogućnosti.
Zakoračih kroz vrata iza svijesti u taj svijet tajni i izgubih se u magli pretrpanoj nedovoljno objašnjenim činjenicama, pa osjetila zaigraše čudnovatu igru sa mojim srcem.
U tom se maglovitom oblaku svjesnosti i spoznaje izmješaše boje, zvukovi, mirisi, okusi i dodiri.
Iznenada otkrih sinestetičara u sebi jer sam počela njihove misli gledati i to u različitim bojama, a osjećaje osluškivati u novim tonovima zvuka.
Umjesto Merlina vidjeh kulu Babilonsku i sjetih se prokletstva koje je pratilo njenu gradnju. Da Babilon je bio moćan i u toj svojoj nepostojanoj snazi gazio po svemu što nije razumio.
Babilonci srušiše i Salomonov hram, uništiše ga jer nisu razumjeli sami sebe, a još manje postojanost davnog sna.
Iza njih ostade legenda o međusobnom nerazumjevanju i tama u sjećanjima.
Upustih se nespremna u tu tajnovitu pustolovinu, pokušah obraniti moje razmišljanje o novonastajućoj znanosti, pokušah obraniti čovjeka koji je svijestan postojanja zla i dobra u sebi, pokušah, ali nađoh se doista u kuli Babilonskoj i osjetih strah, strah od nelogičnosti, strah od prodiranja nekog do tada nepoznatog osjećaja u srce.
Mnogo toga što sam u tom svijetu doživjela danas se u mojoj svijesti nažalost zrcali teškim crnim slovima. Pokušah to proživljeno uljuljat u moj ljubičasti san, ali težina tih misli izranja uvijek kao teški crni oblak neke tužne i ružne slutnje.
(Dragi moji virtualni prijatelji, tko ne voli tužno i ružno, može preskočiti doljnji pasus napisan crnim slovima, to nisu moje misli, nisu moji osjećaji, to je samo prenošenje tuđih.)
strahote ne postojanja u trenutku, strahote nedoživljene oštrice trenutka koja se u copy- paste tekstovima samo prezentira, strahote ne življenja sebe samoga, strahote nerazumjevanja tekstova koji se objavljuju tek toliko da bi se brojem postiglo što više mjesto na listi objavljenih.
Strahota ljutnje onih koji samo vjeruju, koji su uvjereni da znaju što je priroda uma, uvjereni da znaju što je oprost, a propovjedaju ga ne provodeći riječi u djela, strahota njihovih ružnih riječi, "ne trabunjaj, ne gluparaj, ne piši nebuloze".
Strahta vrednovanja karaktera, ocjene osobnosti i sposobnosti, presude nazvane "kradljivac tuđeg znanja", svrstavanja među kukolje u žitu, a sve to bez upoznavanja, bez utapljanja u dubinu pogleda, bez stiska ruke, bez upoznavanja boje glasa.
Strahota neznanja, koje se pojavljuje, pod motom znanja nikad dosta, strahota neshvaćene Andersonove bajke o princezi na zrnu graška, bajke o nježnosti i suptilnosti duše, bajke koja je, u bjesu i porivu za vrijeđanjem, pretvorena u graškograd nepostojanja, u žuljanje duše, u grotesknu sliku trenutka u kojem se misaono- osjećano sučeljavanje odvijalo.
Zgrozih se nad tim riječima, nad crnilom misli i osjećaja nagomilanih u svijetu u kojem sam tražila ljubav, vjerovanje i znanje. Kaže se da nas mogu povrijediti samo oni koje volimo. Očito je da sam ipak voljela taj mali univerzum, zamišljala ga kao državu sunca, željela sudjelovati u njegovom širenju i nadala se da se njegovo izrastanje neće pretvoriti u legendu o Babilonu.
Srce je plakalo kada sam odlazila, ali ljubičaste kapi su blještale novim snom i ja osjetih ljepotu iskustva koje me je obogatilo spoznajom da živim na oštrici trenutka i da mogu obnoviti hram moga vjerovanja u ljubav koju nazivam znanje, a znanje je sjećanje na ljepotu svjesne spoznaje.
Vraćam se početku i prisjećam legende o kralju Arthuru i vjerovanja u njegov povratak iz Avalona, te tajnovite Merlinove zemlje koja iscjeljuje sve rane i vraća život.
Da živjela sam i tamo, ali živjela sam umom, dušom i srcem na granici između sna i jave, između ljepote Camelota i tajnovitosti Avalona..
Razmišljam o kratko življenoj legendi, odrastam u oproštaju s njom i dodajem jučerašnjem tekstu, koji izrasta iz ponovo slobodnog srca, nove osjećaje, pišući širim njegov sadržaj sazrijevajući u spoznaji da je život, u svijetu znanja i svjesne spoznaje vječne borbe između dobra i zla u sebi samom, tako jednostavan i lijep.
Ovo je ispovjest o mom kratkom postojanju u maglovitom svijetu kralja Arthura, njegove vještičje sestre Morgane le Fay i čarobnjaka Merlina, svijetu magije, ljubavi, ali i mržnje.
Mržnja je tako ružan osjećaj, osjećaj koji uistinu ledi krv, zaustavlja dah, ubija sreću i krade ljubav. Poželjeh promjeniti legendu, osjećanjem osjećaja sačuvati ljubav u odajama predivnog dvorca na obali tajnovite rijeke koja teče u čudesni svijet čarobnjaka. Ta moja želja je bila samo nadoljevanje kapljica ulja na rasplamsalu vatru uzburkanih taština, nerazumjevanja i netolerancije.
Braneći se od otrovnih misli, iz straha da ne postanem slična, da ne počnem odgovarati na isti način, vratih se istini u odori znanosti i uronih u njen poetični san puna sjećanja na vrijeme sazrijevanja.
Vratih se kući tužna, ali mirna. Tišina doma, davno pročitane i još ne pročitane knjige svojim čudesnim mirisom dotaknuše moja osjetila. Znanje velikih umova, po epohama i znanstvenim pravcima, poslagano u biblioteci, me primilo ponovo u svoj tisućljetni zagrljaj. Da, začuh treptaje u univerzumu uma, ovdje je tvoj svijet i ja udišući tu neprocjenjivu ljepotu sretna uronih u snove.
Probudih se u ljepoti i lakoći postojanja, shvatih da je srce, koje se ne zna smijati i ne zna plakati, zaleđeno srce koje ne zna voljeti ni sebe ni druge i da to nije srce koje živi u meni. Moje srce je otvoreno za sve nove istine ogrnute odorom ljepote postojanja na oštrici trenutka, vječno balansirajući između dobra i zla u sebi.
Prisjećam se najljepše Andersenove bajke i svjesno odbacujem svijet lažnih vrijednost, odlazim iz kristalnog dvorca u kojem vjekuje snježna kraljica, usamljena žena, zla jahačica sudbina koja svojim zagrljajem ledi srca, a ljepotu sjećanja na osjećaje u zaborav pretvara.
Tužno ali dobronamjerno joj šapnuh,
"Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
udahni sunce,
dozvoli srcu da diše,
onda ćeš saznati
od kuda dolazi ljepota,
od kuda dolazi ljubav,
gdje se rađaju snovi.
Dozvoli suncu da te ogrije
ljepoti dana da te zagrli,
sreći da te opije,
ljubavi da te omami
životu da te ohrabri.
Zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše
dozvoli mu da gleda,
da osluškuje,
da osjeća svjetlosni zagrljaj,
tu čudesnu ljepotu
istinskog postojanja."
Šapat se izgubio u praznim odajama njenog kristalnog dvorca, u beskraju njene ledene pustinje, među hladnim tonovima njene osamljene duše. Kao odgovor začuh samo zavijanje vučice zarobljene u vječnoj zimi njenih osjetila, zaglušujući urlik praznoga srca koje samo naslućuje postojanje nebeskih cvjetova, a svojim dahom ostavlja ledene cvjetove na oknima duša.
"Oslobodi srce iz okova neosjećanja osjećaja! Zavoli sebe da bi uistinu mogla voljeti čovjeka u čovjeku, da ga ne grliš svetlosnim zagrljajem svoje ledene duše, svoga zarobljenog srca, da ga više ne činiš čovjekom siromahom. " izustih tužno.
"Ti si kukolj u žitu" vrišti sniježna kraljica.
Prestrašeno pogledah u nebo i vidjeh nebeskog orla kako mi maše i poziva me među nebeske cvjetove, cvjetove izrasle u žitnici božjeg sna.
"Ne boj se. Ona je samo sjenka svoje sjenke, sužanj sebe same i svoje čudi, a sada bježeći godinama od sudbine čami zatvorena u svom kristalnom dvorcu i ne poznaje promjenu godišnjih doba, ne osjeća ljepotu lipanjskih polja koja očekuju srpanjsku žetvu, ne vidi ljepotu lelujavih makova, ne čuje zujanje pčela, ne razumije govor srca." šapnu mi nebo anđeoskim glasom.
"Koračam tepihom sna
i čekam svitanje dana
na ovoj hridi daljine,
na obali crvenog mora
koje ljubi nebo
i slavi ovaj trenutak ljepote.
Tama i svjetlo,
noć i dan sjedinjeni u
julskome suncu, u
svjetlosnom zagrljaju neba.
Srpanj srpom kosi sramotu, a
dolutaloj lastavici
savija gnijezdo u oku istine i
krije je u njedrima ljepote"
Pružih dlanove ka suncu i osjetih toplinu predivne svjetlosti oslobađanja od svih nametnutih mi grijeha. Osjetih ponovo u srcu harmoniju između dobra i zla, a u tijelu ljubičasti plamen života.
Krenuh za glasom nebeskog orla i tragom svjetlosti koja me je, kao Ariadnina nit, izvela iz tog zastrašujućeg labirinta i ponovo slobodna udahnuh ljepotu novog jutrenja i osjetih toplinu unutarnjeg sunca.
Novo jutro se rađalo u srcu i ja začuh suptilne tonove neba Morning has broken, glas boginje Fortune koja se ponovo budila u mom biću.
"Stvorimo od naših tijela
nešto kao zvijezde,
nešto kao svjetlost,
nešto kao duša"
osluhnimo zvijezde, budimo duša, duša s dušom svijeta sjedinjena, budimo svjetlost svjetlošću zagrljena, budimo tijelo i ostanimo čovjek među zvjezdama u ljubičastom plamenu svoga života.
Taj istinski svjetlosni zagrljaj mi odledi dušu i ja dozvolih tijelu osjećanje osjećaja, dozvolih srcu da se smije i da plače i da pamti iskrene treptaje oka i da uroni u ljepotu i lakoću postojanja, da se sjedini u istinskom svjetlosnom zagrljaju ljubičastog sna koji nazivamo jednostavno i pomalo prozaično ISTINA O ŽIVOTU
|
