Nema ničeg ljepšeg od ljubavi...
Algernon Charles Swinburne (5. April 1837 London; † 10. April 1909 London) je pjesnik viktorijanskog vremena. Iako je njegova poezija u ono vrijeme okarakterizirana kao sadomazohistična i jedno vrijeme čak bila i zabranjivana, "THE LEPER " je pjesma koja u meni budi osjećaj bezgranične ljubavi.
Čitajući jučer Miškovu priču sjetih se te pjesme. Evo sada sjedim za računalom, slušam Carl Orff- ovu Carminu Buranu i sjedinjujem u sebi srednjevjekovnu liriku i novo nastalu glazbu koja je posvećena božici Fortuni.
Sreća i ljubav, ljubav i sreća sjedinjene u ovo što nazivam život. A onda osjećam tugu i strah i šapućem u vjetar, nešto nedohvatno, nešto nadnaravno se nadvilo nad život tvoj i moj ljubavi moja. Stihovi Swinburne-ove pjesme mi potvrđuju osnovnu misao, ljubav je jedini osjećaj koji me u ovim danima uvodi u lakoću postojanja i ja čitam prastaru pjesmu punu ljubavi bez truna sreće. Iz tonova carmine burane mi se smiješi FORTUNA i ja šapućem otvorena srca:
Nema ničeg snažnijeg i ljepšeg od sreće u ljubavi ljubavi moja!!!
Pjesma "Gubavica" je predugačaka i ja sam je malo skratila, ostavila sam samo stihove koji govore o ljubavi koja prašta sve.
Nema ničeg ljepšeg od ljubavi,
U to sam uvjeren, ni vrelo skriveno
Ne prija tako kad iz njega možeš piti
I ja i ona to dobro vidjesmo.
Služio sam je u dvoru kraljevskom.
Posluživah je vinom i rijetkim vrstama mesa
Osim želje da je među obrve cjelivam,
Ništa mi drugo na umu ne biješe, ni san ni hrana .
Prezir puki, Bog to zna, gajila je ona prema meni,
Pisaru jednom, koji ni slavan ni lijep ne biješe,
Koji je kukolju svoju slugansku povlačio da vidi
Usne njene napućene i ljubavlju ispunjene uvojke.......
Nema ničeg ljepšeg od ljubavi ,
U to sam uvjeren, ni jantar iz ledenog mora,
Ni plodovi pod nježnim pokrovom skupljeni:
I ja i ona to dobro vidjesmo.
Mene raduju misli tri:
Prvo se smilujem i razmišljam o tome
O zlaćanoj kosi tog viteza kojeg ona zavole,
Čija usta ona tako cjelivati htjede.
Prisjećam se potom onog zalaska sunca
Kad mu pokazah tajne pute
Do rešetki njenih i kakve ona
Umilne riječi tada izreče.
Hladne srsi struje pri pomisli na nožice te,
Obje na dlan moj mogle bi stati,
Čudom nekim tijelo dragane moje
U stanju bijaše da uspravno stoji.
"Prijatelju mili, nek ti Bog zahvali i tebe milodari
Čedna nisam ni stida oslobođena,
Ne mogu me ranjavati pogledi njihovi
Radi slatkog greha moga koji njih tako zgražava."
Prenosim vam riječi njene doslovno
Ona, sjedeći na ivici postelje,
Dodirujući noge svoje, reče sve, baš tako
Ja rekoh, slađe od svega ovog nešto je treće.
Bog koji vrijeme stvara i uništava
Ne mjenjajući ništa, Bog vječni,
Tijelo njeno umilno bolešću preobražava,
To tijelo zaljubljeno, gde biće njeno boravi.
Ljubav je slađa i milija
Od grla golubice, spremnog za gugutanje
Izvratiše se svi, pade na nju kletva,
Za ništa je oni protjeraše.......
Da, njemu, u čijem zagrljaju cijele noći
Grozničava tijelo njeno podavaše se,
Tijelo po kojem su rasuti celovi strasni, crveni i bijeli,
Ne bijaše teško da je kužnu odbije od sebe.
Sklonih je u ovu kolibu od lese,
Služih je vodom i hljebom siromaha
Radi užitka što je cjelivam među obrve
Iz trena u tren bijahu blizu umiranja.
Hljeba nestade; ne osta nam ništa osim vode iz bunara
I nakupljene trave i po koje sjeme
Toliko sam, cjelivajući je, uživao ja,
Da malo brinuh na san i objede.......
"U miru me ostavi, molim ti se,
Odavde kreni, pusti me da me smrt pokosi."
Ona tako govoraše, a njene bi usne zastale,
Ka mojima okrenute, i stala bi ona plakati.
Ja rekoh, "Razmisli sama kako je trajala
Ljubav u nama, što smo oboje postigli tako.
Da,l da dušu ogolim sada?
Ne dao Bog da učinim to".
Šest meseci jad me skrhava, nije mi znano
Da ,l je sve dobro prošlo,
sve kazano kako treba
Ni jedna riječ ni djelo plemenito zaboravljeno.
I te kako plemenita ona bijaše, a sebe radi ponajmanje,
Da bi dušu odjednom ispustila, a kada bi
Usta njena stisnuta dah udahnula i pomakla se,
Zaboravljeno nešto mogao sam vidjeti.
Šest meseci, a ja nepomično sjedim stežući
Dvjema hladnim rukama njene dvije noge ledene
Kosa joj je posjedla, pola ostaci zlaćani,
Uzbuđuju me dok je ljubim, žari me.
Kad vidim tužno lice njeno, kostiju
Upalih, ljubav me celog opeče, izjede
Bjes me hvata kad ugledam obrvu njenu oronulu,
Koju nekad ljubičasta boja carska obasjavaše.
Ona reče, " Prema meni postupaj lijepo,
Stid me sve više zamara, umrijeću
Ako ništa ne izustiš" baš tako reče
A sada, sada je mrtva ona, i grijeh je gurnut u stranu
Da, mučio ju je tada, bez sumnje,
Sav prezir njen prema meni u prošlosti
Ah, da je nikad ne poljubih. Gle
Kako bijes božiji od čoveka ludu napravi!
Ona bi me možda malo i voljela,
Da sam samo prema njoj bio smjerniji
Ona nije znala da može sramota
Ljubav novu začeti, sramota njena baš to učini
Ljubavi mojoj sve sam bliže,
Zadobivši za tako bjednu uslugu
Ljepotu njenu i sve ono što uz to ide,
Lice njeno i milost svu .
Da, dok sam bdio nad njom sve bijaše tako,
Ljubav se stara u korjenu držala, to znam
Znam, stari prezir je sve više jačao
U srcu njenom, pomješan sa tugom.
Sve me ovo zaslijepi:
Pred njom sada možda je
Saznanje neko više, još uvijek gori
Pitanje staro....."
Što je ljubav?
LJUBAV JE OSJEĆAJ OSJEĆAJA, LJUBAV TA ČUDESNA DROGA KOJU NESVIJESNI NJENE SNAGE UDAHNEMO PRIJE ROĐENJA, LJUBAV JE NAJVREDNIJI DAR PRIRODE, LJUBAV JE KORIJEN iz kojeg je niknula klica koju nazivamo ŽIVOT.
Jedino u što, u ovom treptaju oka, uistinu vjerujem je moja, životom, čitanjem, učenjem spoznata istina o životu . Za moju istinu o životu ja sada podižem čašu i nazdravljam njemu, vama i sebi i slušam Olivera koji mi pjesmom govori:
Ako izgubim tebe ljubavi moja, ja izgubit ću sve.
|
