Kvantni mozak
Konvencionalna znanost je dugo, možda predugo, ustrajala na stajalištu da je ljudski "um" tek iluzija, popratna pojava elektrokemijske aktivnosti u tjelesnom mozgu. Ne pomireni s tom činjenicom veliki svjetski umovi, iz područja neurofiziologije i fizike, su istraživali dalje i svoje misli izlagali u bezbroj stručnih ali i popularno napisanih knjiga.
Jedna takva knjiga je i "UM I MOZAK" dr.sc Jeffrey Schwartz. Čitajući tu knjigu povjerovah da univerzum "UMA" doista postoji, da smo mi u mogućnosti njime oblikovati svoj mozak i tako usmjeravati i svoju sudbinu.
Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je, zaključuje znanstvenik nakon dvadesetogodišnjeg istraživanja, samostalan entitet koji oblikuje, usmjerava i nadzire djelotvornost tjelesnog mozga. Schwartz temelji svoju tvrdnju na novim spoznajama o plastičnosti mozga, što znači njegovoj sposobnosti preoblikovanja i to ne samo u djetinjstvu, nego tijekom cijelog života.
"UM I MOZAK" je knjiga koja poziva znanstvenike, filozofe, pravnike i sve one koji se bave čovjekovom ulogom u univerzumu na daljnje rasprave, ona je nešto kao rubrika koju u tisku ili na internet portalima širom svijeta nalazimo pod nazivom "zrnca za razgovor".
Sama znanost još uvijek nije pronašla konačni odgovor na drevno pitanje, možda najteže koje je ikada postavljeno, ono pitanje koje već stoljećima proizlazi iz neriješenog problema povezivanja djelovanja duše i tijela.
Taj problem leži i nemogućnosti sučeljavanja nematerijalnog svijeta naših misli i osjećaja s materijalnim svijetom našeg tijela. Iako znamo da se sva naša emocionalna stanja, kojima su uzrok misli i osjećaji (nematerijalni svijet) izravno reflektiraju u fiziologiji našeg tijela (materijalni svijet) uzrok i most tog čudesnog sjedinjenja još nije pronađen.
Kako se danas može odgovoriti na to pitanje, kada nam znanost tvrdi da čvrste živuće materije nema? Dakle i naše tijelo nije materija nego samo prolazno stanje naše bio energije. Znači li to da granica između tijela i duše uopće ne postoji?
Kada se ideja, nematerijalna misao zaiskri u mozgu, na primjer misao o budućem podizanju stopala, tada mozak, na nama još uvijek neobjašnjen način, proizvode dovoljnu količinu energije, koja se pronosi živčanim sustavom i širi tijelom. Električni impulsi stižu u mišiće stopala i ono, izazvano tim poticajem, se pokreće.
Kako je to uopće moguće? Kako može nešto nematerijalno kao što je misao, pokrenuti stopalo, kako može imati stvarni, vidljivi fizikalni učinak, kako može nešto nematerijalno slijediti zakone klasične fizike materijalnog svijeta i na koncu djelovati po njima?
Davni Einsteinov san, o univerzalnoj teoriji koja će sjediniti djelovanje materije i misao o njoj, se još uvijek nije ostvario i to pitanje ostaje bez odgovora iako se taj proces neprestano odvija u našem tijelu!
Možda je tome razlog Descartesova filozofija?
On je odijelio tijelo od uma, ucrtao u našu spoznaju tu nevidljivu granicu i na taj način usmjerio naše više stoljetno razmišljanje. To je u isto vrijeme i razlog da se odgovor na drevno pitanje ne može pronaći slijedeći samo zakone Newton-ijanske fizike.
Kako se onda može prijeći most između nematerijalnog svijeta uma i još uvijek krivo tumačenog materijalnog svijeta tijela, kako izbrisati tu nevidljivu granicu iz naše svijesti?
Istraživaći djelovanja mozga su potražili odgovor u zakonima kvantne fizike, koji svoje začetke imaju u filozofiji Demokrita, u njegovom svijetu atoma.
Ja ću sada zaobići objašnjavanje Demokritove filozofije o ljudskim zabludama iz kojih je proizašlo naše tisućljetno vjerovanje da su jedino vanjska osjetila naša veza sa vanjskim svijetom.
Krenimo od Kanta. Sveukupnost vanjskog realiteta, koga percipiramo mozgom dolazi od pet osjeta, sluh, njuh, okus, dodir i vid. Prema filozofu Immanuel- u Kant-u (1724. – 1804.) trebali bi spoznati razliku između noumenalnog (umnog, svijesnog) svijeta, svijeta po sebi (dass Ding an sich) i svijeta fenonomena, svijeta koji tek svjesno percipiramo. Ono što je Kant mislio je nemogućnost izravne percepcije svijeta, jer ga možemo jedino percipirati kroz svoja osjetila. Kakav je vanjski realitet nitko nezna, tvrdio je Kant, i to zato što ga nikada ne možemo percipirati izravno. Slijedeći Kantova razmišljanaj možemo si opet postaviti pitanje:
Postoji li uopće fizikalni realitet?
Kant je međutim ipak vjerovao u stvarnost fizikalne stvarnosti, kao izvora naših percepcija, ali on je već u to vrijeme tvrdio kako je sve što znamo o svijetu oko nas samo interpretacija našeg mozga.
Znanost je prilično napredovala od vremena prašnih, starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi kvantnom znanost da bi objasnila čovjekovu svijesti i dokazala postojanje čovjekove slobodne volje.
Pored knjige "Um i mozak", pročitala sam i knjigu "Sjene svijesti" od Rogera Penrosa.
Naučih nešto o putevima ka jednoj novoj fizici svijesti. Spozanala sam da se od vremena velikih metafizčara Desacartes- a, Leibniz- a i Spinosa- e do Penrosa u toj vrsti znanstvene literature nije pojavilo ništa slično.
Francis Crick, čovjek koji je osmislio formulu duploghelixa, DNK, kodu ljudskog genoma je o knjizi "Sjenke svijesti" rekao:
"Bilo bi doista vrijedno kada bi se njegova osnovna razmišljanja dokazala kao istinita"
John Gribbin, žurnalist koji piše popularne knjige o novoj fizici je o toj knjizi napisao:
"Doista interesantna knjiga...Poziva na diskusiju o tome što je svijest. Kada Penrose diskutira o tome možemo spoznati da on uistinu cijelim univerzumom svoga uma u tome sudjeluje"
Knjiga "Sjenke svijesti" je doista revolucionarna. Razlog?
Jedan fizičar piše o duši, uzdižući djelovanje ljudskog mozga u svijet kvantne fizike. Ta knjiga me je u isto vrijeme podsjetila na revolucionarnu knjigu koja je drmala svijest obrazovanih umova sredinom prošlog stoljeća, knjigu Erwina Schroedingera "Što je život?"
Tom knjigom je fizičar pozivao biologe da uđu u dubinu živuće materije i da slijedeći zakone svijeta kvanta spoznaju što je život. Tako se rodila grana biologije iz koje je izrasla genetika.
Roger Penrose nas svojom knjigom poziva na svjesno putovanje univerzumom našega uma, ali on istovremeno postavlja i vječno pitanje:
"Da li je znanost u mogućnosti razumjeti i protumačiti snagu ljudskoga uma, da li je ona doista u stanju objasniti što se događa u ljudskom mozgu kada mislimo, osjećamo, zakljućujemo, donosimo odluke?"
Penrose je slijedeći filozofiju drevnoga Platona ušao u svijet algoritama i pokušao usporediti djelovanje ljudskog mozga sa fukcioniranjem COMPUTORA.
Penrose stupa u misaoni dijalog s računalom i pita ga osjećaš li ti dragi prijatelju moje riječi, osjećaš li ti dragi prijatelju mirise proljeća, razlikuješ li mirise ljeta od mirisa jesni. Što su za tebe dragi prijatelju mirisi zime?
Penrose predpostavlja da su mikrotubuli, sičušan skelet neurona u našim glavama, jedine ćestice koje bi nam mogle dati odgovor na ono davno pitanje.
Možda mogle, ali na putu ka konačnom odgovoru stoji još uvijek problem nemogućnosti točnog mjerenja u mikrosvijetu. Einsteinov san se još nije ostvario, unverzalna teorija nije pronađena. U mikrosvijetu je egzaktna mjerljivost još uvijek nemoguća.
Ponekad mi se čini da naš um, kao nekada davno Schroedingova mačka, dokazuje zakone vjerojatnosti. Po Schroedingeru je mačka zatvorena u metalnoj kuti kroz koju prolaze elektroni možda živa, a možda mrtva. Kada se otvori kutija mačka je sigurno mrtva.
Po zakonu vjerovatnosti u kvantnom svijetu se susrećamo uvijek sa mogućnostima prelaska trenutačnog stanja ćestice ili vala u jedno od bezbroj mogućih stanja. Sve je moguće, ali ništa nije dokazljivo.
Teleportacija koju gledamo u filmovima ala "Rat zvijezda" je možda doista moguća ako uspijemo naš um uzdignuti na razinu multidimenzionalnosti, ako se, bar misaono uzdigenemo u kvantno stanje uma, i postanemo um sam. Onda bi razdjeljeni na najsitnije ćestice svijesti, mogli svijesno putovati mikrotubulima našega mozga, spoznati njegovo kvantno stanje i ući u svijet iz kojeg smo krenuli na ovo beskonačno putovanje eonima, stoljećima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama, treptajima oka.
Možda će taj vječni ljudski san, koji mi danas živimo čitajući drevne mitove u kojima su Bogovi hodali zemljom, legende o vilinskom svijetu, futurističke romane u kojima se čovjek teleportira s jednog dijela univerzuma u drugi, jednoga dana uistinu postati čovjekova stvarnost.
MOŽDA ?>
|
