Dvije vatre
Kao da je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu Ona otvori životu davno zatvorena vrata snova.
I kao da nema težinu ona krenu u zaboravljenu ljepotu izmešanih mirisa i zvukova trenutka.
Iznad maglovite stvarnosti je svijet u kojem ljubav ne treba vrijeme, a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i srećom koja traje.
Trenutak boli, tu stoljetnu oluju, Ona dotaknu osmjehom unutar pronađenog mira i osmjeh joj se vrati kao vjerovanje. To je bio tren u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na autokartama i da svi vode ka planini na krovu svijeta.......vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji one davne zemaljske noći.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijeto u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila.
Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku pretvaranja u ženu.
A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta.
Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja Ona osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.
Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće.
ONA se vratila kući na početak sna.
|
