In memoriam Zlati Bartl
Umrijeti- usnut, ništa više!
I usnuvši dokončat srca bol i prirodnih još tisuć potresa,
Što baština su tijelu. To je kraj da živo ga poželiš: umrijeti!
i usnut!. Usnut, pa i snivati možda!
Da, to je smetnja sva. Jer snovi,što
u smrtnome tome snu nas mogu snaći,
zemaljske kada muke stresemo,
da - to je, što nam ruku ustavlja,
i to je razlog što je nevolja dugovječna.....
.......Shakespeare, Hamlet III čin, I scena
Zlata Bartl rodena je 1920. u Sarajevu, gdje je završila pučku školu i gimnaziju, a 1938. u Zagrebu je upisala tadašnji Mudroslovni (filozofski) fakultet. Po završetku studija stekla je zvanje profesorice kemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije.
U Podravki se zaposlila 1955., a prvi veći uspjeh postigla je već 1957. kada je na njezinu inicijativu pokrenuta proizvodnja dehidratiziranih juha. Dvije godine kasnije na tržište je lansiran univerzalni dodatak jelima pod nazivom Vegeta, koji je postao jedna od najpoznatijih hrvatskih marki proizvoda.
Smrt je užasno konačna, nepovratno putovanje u "nešto" dosad nepoznato, nitko, do "jednoga", se dosada s tog putovanja nije povratio da nam ispriča priču o toliko filozofiranoj, od različitih religija obećavanoj, a od čovjeka željenoj i sanjanoj vječnosti.
Umrla je, jučer u šest sati poslijepodne, moja draga teta Zlata i ja sam danas samo tužna. Jedino što u životu nije voljela je bila crna boja, uživala je u suncu, zelenilu prirode i plavetnilu neba, tom beskraju koji je zadnjih par godina, ležeći nepokretna u krevetu, neprekidno promatrala i zamišljala da je to njeno voljeno more, a vjetar u krošnjama starih topola joj je donosio šum valova. Poklanjam joj to plavetnilo i pišući ovaj tekst čujem tonove njenih snova.
Draga moja tvoja sunačana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju.
" Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U Dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj ! U smrti se sniva."
A.G. Matoš
|
