Vrijeme boja
tonovi boja i sna
Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje, našega života, sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše.
Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima tih neboja uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana.
Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani tom ljepotom mi smo počeli tu čudesnu igru svjetlosti i tame prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje.
Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica satkana od pjene. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu.
Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed.
Spoznajem da boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod moje treperave svjesti koju riše neko moje JA sjedinjujući titraje i valne duljine svjetlosne energije.
Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Upijam te treptaje i osjećam da ne samo moje oči, nego da svaka moja ćelija prihvaća taj ples valova koji se šire do mozga i postaju valovi moje svijesti o njima.
Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu u mom tijelu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja.
To je glazba iz kojih proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja.
Spuštam kapke i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je dokaz da sam ja u stanju iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, da su svijetlost i tama sjedinjene u moju svijest.
Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje.
Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne moje ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo sve do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san.
Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu.
U kugli trenutka vidjeh kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava moju spoznaju, vidjeh i kako treptaj jedne druge ćelije pomrači izvor i osjetih promjenu treperavih očiju mojih pređa. To je bio časak pomrčine mog unutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidjeh nijanse boja u tonovima i ritmu, to arkadijski kamenjar u mojoj svijesti odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me pozva na svjesnu spoznaju.
Očuh tonove panove frule, vidjeh pastelne tonove Arkadije i osjetih ljubav. To mladi pastir svirkom na trstenici svoju mrtvu dragu doziva. Pastorala svijetla zablješta pred mojim unutarnjim očima.
"Sva gora ječi od frule, moja me draga ne čuje." prepoznah melodiju i vidjeh suze na obrazu sna, začuh jecaj u smiraju vjetra.
"Sva gora ječi od frule......." svira pastir i uspavljuje stado. Boje, prekrasni tonovi djetinjstva zatvoriše još jednom kuglu trenutka.
Iz mojih struna zabruji glas, zlaćana spirala zatitra davno slušanom pjesmom:
"Pastirče drago i milo, što si se tako snuždilo...............", a osmijeh iz jedne ćelije zaustavi trenutak.
Ljubav, san, pripadanje plemenu, bezbrižnost, toplina i sreća se spojiše u novi spektar boja iz kojeg zatitra neopisivi doživljaj.
"Uzmi frulu pa ga odsviraj" začuh ponovo isti glas u istom osmjehu iz prošlosti.
Trstenica u mojoj ruci zatreperi tonovima sna.
"Zvijezde nad tvojim čelom
nemogu umrijeti
Ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
na kamenoj postelji
rijeka se jutrom oblaći
a ljubav bdije među zvijezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
se prospe srebrena ljepota
čuvarice naših snova"
Boja spokoja, moja do tog trena bezimena boja zvukom trstenice zatvori trenutak u vječnost postojanja.
|
