Kao Babilon su bila moja sjećanja
Na delti snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja
Ruke mjesećine raspletoše kose
anđeoskog sjaja........
Neptun napušten i sam
osluškuje pjev sirena
Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni.....
Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u deltu
u zagrljaj velike rijeke i
mora.
U Neptunovom hramu
Salicia dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće.
I zbog naših davnih istina, ja odgonetnuh u sebi tajnu, koju sam nosila kao spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života.
Osluškujemo, zvukovi nebeske gitare pjevaju ljubav. More i rijeka se grle ljepotom našeg sna.
Dva goluba poletješe u nebo
krila punih starih i novih snova
a na pjesku
u obliku dva spojena kruga
ostade trag
našeg sjedinjenja........
|
