Koze mi pobjegle, a ni vuk sit nije
|
I tako se mi zaputismo kod Srbina. Jay-Z, Grk, Richard, Dragutin, Vođa i ja. Imali smo briljantan plan na umu i imali smo ozbiljnu namjeru ostvariti ga. Sjeli smo za stol, a kad nam je pristupila ugostiteljica ponosno smo i bez zadrške iznijeli svoj plan. 6 vozova!!!!! Obori! Gospođa je odmah primjetila da smo ozbiljni i to nam se sviđalo. Krenulo je. Za one koji ne znaju, kad se naruči voz, kuhar baca jela na roštilj kako se njemu sprdne, te Vam ih donose na stol ,a vi ih jedete. Porcije su malo manje nego obično, a kad osjetite da više ne možete, to i kažete, te se voz umanjuje za jednu osobu. I krenusmo mi. Lagano. Sa malo salate, kajmaka, sira i lepinje. Kao predjelo. A prave stvari krenule su sa pljeskavicom. Lagana meta za svakog od nas. Nastavili smo sa kobasicom. Nije ni tu bilo problema. Uštipak je sljedeći pao na tanjur. Par sekundi nakon, tanjur je već bio čist. Nastavili smo sa omanjim krmenadlom. A iza toga je slijedio pileći zabatak sa roštilja (stvar koju bezpravno uvijek preskaćemo kod hranjenja, ali od sad će se stalno nalaziti na mom meniju). Onda je na tanjur pao ćevap. Pao je kao od šale. I onda stvari postaju biti malo drukčije postavljene. Kao runda broj sedam, na tanjur je dospjela dimljena vješalica, jelo koje najmanje cijenim i ako se blago izrazim, mrzim. Jay-Z je imao isti problem. Dok sam se ja mučio sa tim odvratnim komadom mesa, Richard i Vođa su već nestrpljivo čekali sljedeće jelo. Mrzio sam ih u tom trenutku, ali nisam to smio pokazati. Grk je već lagano bio pun, a Dragutin također. No, prisilio se i pojeo je tu odvratnoću. Ja nisam. No, dobio sam sljedeće jelo. Jer odustao još nisam. Punjena vješalica je bila kao voda nakon tri dana u pustinji. Pojeo sam svoju, a i mijenjao dimljenu za pola punjene sa Dragutinom. No, kako sam samo tri sata prije Srbina pojeo onaj masni burek na Trgu, bio sam već i blago pun. A hrana je dolazila na naše tanjure sve brže i brže. Negdje kod pečene vješalice, iz trke su se povukli svi osim Vođe, Richarda i mene. Makar, ja sam ostao u trci samo ponosa radi. Kad je na stol došla gurmanska pljeskavica, morao sam baciti ručnik. No, Richard i Vođa su se savim solidno borili i dalje. Nakon gurmanske dobili su na tanjur ružu. I pojeli je. A onda je Richard ipak pokleknuo. Vođa je ostao sam. Sam iza neprijateljskih linija. Neprijatelj mu je na stol servirao mučkalicu, a ovaj ju je pojeo kao da do sad nije još jeo. A onda je uslijedila mala stanka i tu je naš heroj izgubio dragocjeni tek. Kad je na stol došla punjena pljeskavica, jedva ju je mogao gledati. No, zarezao je i u usta stavio prvi zalogaj. Junački ga je progutao, pa razrezao cijelu pljeskavicu da mu bude lakše. No, nažalost, nije bilo. Bilo je sve teže i teže. Morao je odustati. Jedno jelo pred izjednačenje rekorda restorana. Dva jela od ponosnog nositelja naslova restoranski rekorder. No, to je život, a sljedeća olimpijska godina je sljedeći mjesec. Bit će još šansi. Nakon što smo se propisno obždrali, Jay-Z, Grk i ja smo otišli do mene doma malo odmoriti. Pet sati provedenih kod Srbina htjeli smo zamijeniti sa barem pola sata izležavanja na krevetima, podovima i kaučevima. Što i učinismo. A onda smo otišli do grada naći se opet sa Vođom. Našli smo ga u jednoj od birtija u Tkalči. Bio je za šankom i bio je sa drugom. Stali smo piti. I pili smo tako sve do zatvaranja. Jedna prednost propisnog obžderavanja masnom hranom je da se mogućnost pijanstva debelo smanjuje. Te smo mi, iako popivši sasvim solidnu količinu žestokih alkoholnih pića, bili sasvim trijezni, a kod mene se već lagano počela pojavljivati i glad. No, nisam uspio jesti, jer otišli smo do Thalije, gdje je ovaj put bilo ljudi, ali ne i lakih žena. No bilo je alkohola, pa smo ga pili. A nakon jedno pola sata odlučili smo zaključiti dan jednim odlaskom doma. Ipak, sljedeći dan, mladići su morali natrag u europske unije i valjalo se odmorit. Prije spavanja, mrknuo sam jedan toplo-hladno u Pingvinu, a onda i otišao pješke kući. Drugo jutro, Richard i ja smo odveli Jay-Za u Graz na avion. Put je prošao u šali i dobroj atmosferi. Slušao se HRT2 i prekrasan razgovor sa Walterom Neugebeiterom (valjda se tako piše) o zagrebačkom rokenrolu šezdesetih. Poslije toga je bilo i priće o stanovitom Dugom, koji je bio doktor za gitare i svaku je mogao spasiti, a bio je i vrstan arhitekt. Njemu u čast, sviralo se u Saxu. Kad je Jay-Z sjeo na avion, Richard i ja smo sjeli u separe Burger Kinga i stali tamaniti sendviče. Onda smo kupili još koji za doma i krenuli put istog. Sve u svemu, vikend je bio više nego... Žbrljungdanfirng!!! |
