subota, 05.11.2016.
42. STANICA – Lakše je osuditi nego oprostiti
Gdje je moj dom? Tamo gdje nema briga, gdje u oči mogu pogledati brata, sestru i reći volim te. Tamo gdje spavaš kao beba. Što to znači spavati kao beba? Bebe, kad spavaju, ne misle o sutrašnjem danu, hoću li imati za kruh, što će biti na poslu, hoću li dobro obaviti svoj zadatak? Sutra mi je važan dan, nervozan sam, pod pritiskom. One nemaju takvih briga, jednostavno, odu spavati jer moraju, jer su umorne. Bez briga znači spavati kao dojenče u svom domu, tamo gdje srce i obitelj uguše sve brige i baci ih u kontejner. Nažalost, često naše brige odu u kontejner za reciklažu pa se poslije vrate. Puno živciranja, puno briga oko nas. Sve je to sastavni dio života. Za svu stečenu slavu platit ćeš, a za sramotu koju si podnio bit ćeš nagrađen. Ako misliš da je to tvoj život, onda zbilja nemaš karakter. Svi ga imamo, neki premalo, a neki previše. Smeta mi samo što u tom karakteru nema ničega od Isusa Krista, ni poštovanja, srca, ljubavi, vjere. Ako imaš djecu, onda se srami zbog svega zla koje si učinio prema njima, za sve kazne koje oni nisu zaslužili. Pa što oni znaju o životu? Pa ništa, oni su samo djeca, njihov pogled, njihove oči, govorimo da su slatke, ali to je zapravo samo njihova potraga, njihova jadna potraga za našom ljubavi koju mi nemamo te im je ne možemo dati. Jednom dok sam išao prema kući, ugledao sam jednu vrlo mladu majku. Prizor za plakanje. Što radi? Jedno dijete vozi se biciklom dobrih deset metra ispred nje uz rub ceste. Drugo, jedva prateći korak s njom, hoda brzo jer ga majka čvrsto drži za ruku i gotovo vuče po podu. Pa da su to moja djeca. ja bih ih oboje uzeo u ruke i zagrlio te izljubio od srca do srca. Kako se vi to ponašate prema njima? Oni traže ljubav, spoznaju o svijetu u kojemu nema nade. Kad ste zadnji put pogledali svoje dijete u oči i odsrca rekli volim te i sretan sam što mi je Otac tebe darovao. Kad ste ih pohvalili, izljubili pa barem ispričali priču za laku noć. Pa što je s vama? Postat će poput vas i gori. Ubojice, mrzitelji, nasilnici. Pa kad ih svijet zbog tih stvari zamrzi, zaplakat će jer, koliko god čovjek zla napravi, zapamti, on ima srce, znači da ga je naš Bog stvorio. Znači da je njegovo dijete.
Ne brinite se o poslu, o svojem životu, nego o životu vašega djeteta. Govorim o svim dobima, ma koliko god da godina ima, ono vas ljubi jednako kao kad vas je prvi put vidjelo, a nije vas poznavalo. Vaše je dijete najveće blago ovoga svijeta. Ljubite djecu svoju kao što Isus Krist ljubi sve vas. Onima koji nemaju djecu poručujem: ne brinite se, doći će i vaše dijete, ako se oslonite na Isusa Krista. Ja vam kažem, imat ćete dijete. Ali morate imati vjere. Ne ovakvu vjeru: vjerovao sam deset godina, ne mogu više, nego vjerovao sam deset godina i vjerovat ću još deset novih jer vjerujem. Vjera mora biti čvrsta jer inače propada. Mora svaki dan biti jednako jaka kao da je prvi put. Inače čuda nećete vidjeti jer je odavno prošlo, a vi niste povjerovali. Nemojte samo, kad ih konačno dobijete, nemojte ih samo staviti u vreće i baciti na smetlište. To se zaista dogodilo. Dijete se prerano rodilo i majka ga se odrekla, stavila ga malenog u vrećicu i ostavila na smetlištu. Vjerojatno nećete pronaći čovjeka koji je neće osuditi i željeti joj sve najgore zbog tog čina, jer nešto najgore što postoji jest ubojstvo. Ubiti čovjeka, dijete očevo, znači i samoubojstvo, znači i ubojstvo oca svoga. To je grijeh koji se oprašta uz teške muke. Pitanje je je li itko dosad prošao te muke. Jadna ta majka – pričam o njoj, a tko zna što su njoj radili, tko zna kako je ona odrasla? Tko zna kakve probleme ona ima? Lako je meni vikati odozgo, čudno je samo što i meni drugi viču odozgo pa netko drugi opet njima i tako sve do kraja. Otac mi je rekao da mu oprostim. Makar on počinio najveći grijeh. Upitao sam zašto da mu oprostim. Da ga pustimo iz zatvora da opet ide ubijati? On mi je rekao: samo onaj koji je sve spreman oprostiti može ući u kraljevstvo mira i ljubavi. Opraštanjem ti postaješ izvor ljubavi. Ja opet upitam: nema smisla da mu oprostim kad će opet sagriješiti, neću gubiti vrijeme na njega. On mi reče: Ne opraštam li ti ja svaki dan zbog jednog te istog grijeha. Nisam li ti ja oprostio što si moje ime ubio, što si svoga bližnjega ubio, što si svoju dušu doveo do vrata pakla, što si svoju vjeru ubio, što si zloupotrijebio sve ono što sam ti ja iz ljubavi dao? Što si bolesne misli imao? Što si moje ime uzalud spominjao, govorio si presveto ime bezveze, iz čista mira ime moje i moga sina Isusa Krista? Oprostio sam ti što si bližnjega vise puta ne samo odgurnuo od sebe nego mu se smijao, ostavio ga samog da ga unište.Nisam li ti oprostio što si odustao od mene po više puta dolazeći meni samo kada je tebi nešto trebalo? Vjeruješ li dakle da se sve može oprostiti i da smisao mojih riječi prima onaj čovjek koji me sluša i slijedi moju riječ? Ja mu odgovorim: Vjerujem. Pokušaj mu i ti vjerovati ili, još bolje, počni vjerovati. Nemoj toliko dugo čekati. Jer, dok čekaš, ti ćeš još više griješiti i vrlo brzo ćeš doći na put s kojeg nema povratka, put koji te grijehom uništava, koji će te dokrajčiti vrlo brzo. Vjeruj ocu svome. Ljubi svoga bližnjega. Pomogni onomu komu je potrebna tvoja pomoć.
Oznake: isus krist, smisao zivota, bog, vjera, patnja, paka, osuda
