utorak, 18.10.2016.
24. STANICA – Tvoje ogledalo
Što je potrebno da promijenim život brata i sestre? Koliko je ljubavi potrebno, razumijevanja, strpljivosti, koliko je djela potrebno da bih razbio ogledalo grijeha i da konačno brat i sestra vide svog Oca, da vide Sina i Majku, da osjete prisutnost Duha Svetoga? Nisi ni svjestan koliko si zarobljen, imaš stotinu misli, još stotinu svojih uvjerenja i puno vlastita iskustva, po kojima si uvjeren i siguran da dobro živiš, da sve znaš i da si uvijek u pravu. Misliš da ti Otac nije potreban, stojiš pred ogledalom i vidiš samo sebe i misliš: Ja sam taj koji je sve sam napravio, ja sam razlog uspjeha, a da ga razbiješ vidio bi sve one koji su ti toliko pomogli a da im nisi rekao „hvala“, vidio bi svoju braću koja su gladna, vidio bi svoje sestre koje su žedne. Djeca se gube po svijetu, a sve što žele jest ljubav, prihvaćenost, no upravo to neće naći na svijetu. To moraju pronaći u sebi. Nažalost, radi te prihvaćenosti i ljubavi spremni su raditi stvari koje nisu ispravne, odvratne grijehe. Kreću psovanje, alkohol, cigarete. Nasilje nad drugima kako bi ti bio prihvaćen. Kreću spolni odnosi koji će uzrokovati bolesti za koje nema lijeka. Duša je zarobljena u tom ogledalu, ona gubi dotok kisika i ljubavi, ona se gasi. Mi svoju vjeru i Oca zanemarujemo misleći da nam nisu potrebni. Stavljamo svoje živote na prvo mjesto i time gradimo ogledalo koje nas uvjerava da je izgled osobe najvažniji na njoj, da je važniji od svega. U danima kada nam je dobro mi pogledamo u ogledalo i pomislimo: to sam sve zaslužio, sve sam samostalno napravio, sve sam sama izgradila. Tada je grijeh još veći i potreba za nebeskim Ocem nestaje. Napuštamo Crkvu, Napuštamo Očeve riječi i počinjemo živjeti onako kako su nam drugi rekli i pokazali da živimo. Mi vjerujemo da živimo ispravno. Vjerujemo da smijemo i da imamo pravo proći pokraj brata i sestre koji su radili isto kao i mi, samo što se njihovo ogledalo odjednom zamutilo. Oni više nemaju čist pogled na sebe. Oni nemaju razum, strpljivost, ljubav. Oni su toliko zaprljali ogledalo da odjednom počinju tražiti tuđa jer žele vratiti svoje živote u stanje mira i sreće. Tada stiže trenutak istine, počinju nevjera, laž, prijevara, krađa, silovanje, izdaja i potom ubojstvo. Ogledalo tvoga života. Ti prolaziš pokraj njih, a nisi svjestan da se tvoje ogledalo lagano magli. Da će te uskoro naći isti put. Tada će drugi samo proći pokraj tebe, bez ljubavi, razumijevanja, strpljivosti i vjere. I taj koji prolazi doživljava istu sudbinu. Onoga dana kada nam bude najgore, ogledalo će konačno pasti. Razbit će se u dijelove, ugledat ćemo konačno Oca svoga, stvoritelja neba i zemlje. Budući da sada vidimo njega, a ne svoj odraz, mi ćemo kriviti njega za sve grijehe, za sve ono loše što nam se dogodilo. Tada će nam reći da pogledamo ogledalo. Pogledavši ga, vidjet ćemo svoje lice više puta. Vidjet ćemo lice pravoga krivca, jer ćemo u odrazu ogledala iza svojeg lica vidjeti sotonu. On će se smijati znajući da je ogledalo njegovo i da će zatražiti punu cijenu za njega. Našu dušu.
Oznake: Koji je moj put?, koji je smisao života
