subota, 01.10.2016.
7. STANICA – Sotonin zatvor
Dugo sam bio zatvoren u svojemu svijetu. Već pune tri godine primam riječi našeg Oca i Gospodina, ali đavao me udaljio od Boga. Zatvorio me i dao mi je sve što sam poželio. Bio sam zaključan u maloj sobi i promatrao sam kroz prozor djecu Božju kako plaču, kako su silovana, kako trpe, kako gladuju, kako ih žive pale, režu im ruke, hrane ih otrovom i nakraju kako ta djeca umiru. Molio sam za njih, ali nisam učinio ništa više od toga, nisam izašao van da bih im pomogao. U toj sobi imao sam hranu, vodu, internet, TV, prijatelje, obitelj i sve ostalo što čovjek želi, no, kad sam jednog dana otvorio oči, vidio sam da se zapravo nalazim u zatvoru. Kroz rešetke sam sve vidio, nisam se mogao okrenuti a da ne vidim svu djecu Božju kako padaju pod grijehom. Htio sam im pomoći, no đavao me i dalje držao zatvorenim. Što sam više nastojao pomoći, to više mi je on davao samo da zaboravim na njih i da se vratim svojem životu. Jednog dana, dok sam plakao, ugledah Isusa. Ustao sam znajući da ga nisam dostojan gledati, brzo sam zažmirio i samo čekao njegovu riječ, no ona nije dolazila. Nakon gotovo 10 minuta kako sam strogo žmirio, nisam ništa čuo. On je i dalje šutio. Prošlo je tako sat vremena i onda začuh udarac malenoga predmeta o pod. Nešto mi je bacio. Otvorih oči i ugledah ključ. Gospodin je bacio ključ kroz rešetke mojeg zatvora. On želi da pomognem svojoj braći i sestrama. On želi da sve riječi koje sam primio od njegova Oca dijelim i širim dalje, da ih šaljem po cijelome svijetu. Stavio sam ključ u zatvorska vrata, okrenuo sam ga dvaput i vrata su se otvorila. U tome trenutku đavao kroz otvorena vrata zaslijepi moje oči, on mi pokaza svu bol i patnju koje me čekaju vani, sve što će mi se dogoditi ako napravim samo jedan korak izvan zatvora. Vidio sam kako mi se smiju, smije mi se cijeli svijet čim spomenem Isusovo ime. Rugaju mi se, obitelj me se odrekla, moji prijatelji doslovno povraćaju na riječi koje im šaljem, ljudi uzimaju kamenje i bacaju ga na mene pogađajući samo moju glavu. Kroz ta vrata vidim brata i sestru kako umiru zbog mene, zbog mojih grijeha, vidim kako me vežu za stol, režu mi prste, noge, pale mi tijelo, svaku moju kost lome dvaput do krajnjih granica, a đavao mi reče da okrenem glavu. Pogledam unatrag u svoju sobu, a tamo i dalje obilje hrane i pića, ljudi koji tulumare, koji piju, puše, drogiraju se, vidim sve što god poželim, obitelj živa i zdrava, prijatelji moji koji me poštuju, milijun igrica na računalu, milijun programa na TV-u, vidim sebe kako ne moram trpjeti i patiti. Otada su prošle tri-četiri godine i ja još uvijek nisam izašao van, dan i noć gledam kako djeci otpadaju ruke i noge, kako vjernici pate, kako ljude ubijaju na nezamislive načine, a ja sam i dalje u svojem zatvoru, na sigurnome, sada blizu kraja. Pogledam u svojeg anđela i on mi pokaže dijete koje čini djela koja sam ja trebao činiti. Dijete padne na koljena, umorno od života i borbe, pogleda me u oči pa reče: Zašto ne izlaziš van? Isus ti je dao ključ. Kako nisam odgovorio, dijete padne i umre.
Cijeli svijet i svi ljudi na njemu zatvoreni su u zatvoru. sve nam se nudi, tu sve imamo, alkohol, drogu, cigarete…To su bolesti, bolesti od kojih umiremo, Isus nam svima daje ključ kako bismo mogli pobjeći, ali mnogi taj ključ nisu niti vidjeli, jer su slijepi, jer ga ne poznaju. Neki su otvorili vrata, ali nisu izašli van. Mi u našemu zatvorenom svijetu tulumarimo. Dok oni vani umiru, mi ovdje imamo hrane i vode za sve, a oni vani nemaju ništa. Ali, kad oni umru, oni odlaze k Ocu svojemu, a, kad mi umremo, naš će se zatvor raspasti i bit ćemo vani, ali onda više neće biti prilike za pomoć drugima. Tada ćemo iskusiti svu njihovu patnju i bol, a to će trajati dovijeka. Oni će biti spašeni, a mi ćemo tek tada iskusiti svu tu bol, i tomu neće biti kraja. Đavao nam nudi sve, govori nam da to nije grijeh, da to nije loše, pretvara se kao da ne postoji. Ako ne budemo pomagali našim bližnjima, umrijet ćemo uzalud. Ja sam išao na mise, molio sam se svake večeri i jutra, nisam pio, pušio, nisam se drogirao, vjerovao sam u Isusa. Zato mi je i bacio ključ da izađem iz tog zatvora, da se borim za one koji to ne mogu, ali ja sam ga iznevjerio, nisam pošao za njim. Zato te od svega srca molim, pođi za njim, uzmi ključ, otvori vrata svojeg zatvora i kreni za njim da tvoj život ne bude uzaludan. Molim te, odmah otvori srce svoje. Ne zamjeri mi zbog lošeg stila pisanja. Svaki čovjek misli da je on u pravu i da on sve zna. Nemoj tražiti pogreške u priči. Ovo je istina, svako je slovo istina jer ovo nije moja riječ, ovo je riječ onoga koji me poslao na ovaj svijet. Molim te, nemoj krenuti sa mnom u raspravu o tome s čime se slažeš, a s čime se ne slažeš u ovoj priči. Operi svoje oči, pogledaj okolo. Vidiš li Isusa? Ako ga ne vidiš, to ne znači da on ne postoji, to znači da ti ne postojiš. Ti si taj kojemu ništa ne valja, koji stalno kuka: hajde mi objasni zašto onda ovi pa oni, pa zašto Crkva onda postoji itd. Prijatelju moj, đavao upravlja tobom. Da nije tako, ti bi vidio Isusa, vas dvojica biste razgovarali i, na kraju krajeva, ti ne bi pročitao ovu priču, odustao bi već na početku. Ali ja znam tvoje srce, ti ćeš ipak unatoč mojem upozorenju nešto naći i napisati neku zamjerku, jer đavao upravlja tobom, i sa svakom svojom lošom rečenicom ti ćeš potvrditi ono što sam rekao, jer samo sotona piše zlo, samo on proizvodi zlo. A samo dijete Božje ljubi, i onaj tko ljubi taj postaje ljubav.
Oznake: smisao života, smisao
