dijamantni dvorac
25.08.2009., utorak
Marijanska svetišta u svijetu
|
* Lourdes, Francuska: Gospa se ukazala Bernardici Soubirous 1858. godine, ukupno 18 puta. Prilikom ukazanja 25. ožujka, Gospa je izjavila: "Ja sam Bezgrješno začeće", čime je potvrdila istinost dogme o Bezgrešnom začeću, koju je proglasio papa Pio IX. u poslanici "Ineffabilis Deus", 8. prosinca 1854. godine. Lourdes je jedno od najposjećenijih marijanskih svetišta u svijetu. Svetište su pohodili šest papa. Proslavljena je 150. godišnjica ukazanja, 2008. godine. * Fatima, Portugal: Gospa se ukazala u Fatimi trojici djece šest puta 1917. godine. Poručila, da Isus želi da se ustanovi pobožnost Njenom Prečistom Srcu, preporučila je svakodnevnu molitvu krunice. Gospa je navijestila II. svjetski rat, širenje komunizma, glad, progonstvo Crkve i pape, ako se ne ispune Njeni zahtjevi da se Rusija posveti Njenom Prečistom Srcu, te kao zadovoljštinu - svetu Pričest u prvih pet subota u mjesecu. Ako se ispune zahtjevi, Rusija će se obratiti i mir će zavladati. Prilikom posljednjeg ukazanja, dogodilo se Čudo Sunca koje je vidjelo od 50 000 do 70 000 ljudi. Poput velike vatrene kugle Sunce se kretalo strelovitom brzinom, okretalo se oko svoje osi. Prelijevali su se svjetlucavi tonovi i mnogo raznih boja. Trajalo je oko 10 minuta, vidjelo se i s udaljenosti od 40 km. Sunce se nakon toga vratilo na isto mjesto i normalno sijalo. Bio je objavljen članak u novinama o tome. * Međugorje, Bosna i Hercegovina: Jedno je od najpoznatijih rimokatoličkih svetišta na svijetu. Postalo je poznato kroz ukazanja Djevice Marije, koja se kao fenomen počela javljati 1981. godine, nakon čega se počeo razvijati vjerski turizam, koje godišnje obiđe oko milijun katolika iz cijelog svijeta. Prvi put 24. lipnja 1981. godine šestero mladih - Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, izvijestilo je o ukazanju Majke Božje na brdu Crnica, u Međugorju. Centar okupljanja u Svetištu Kraljice mira, kako se međugorsko svetište službeno zove, crkva je sv. Jakova u centru mjesta. Katolička Crkva nije još službeno priznala ukazanja. * Czestochowa, Poljska: Glavno marijansko svetište poljskog naroda. Marija se naziva Crna Gospa iz Częstochowe i «Gospa od Jasne Gore». U svetištu postoji ikona, koja prikazuje Isusa i Mariju, za koju se smatra, da ju je naslikao sv. Luka na dasci stola koju je sam Isus napravio te da ju je spasila sv. Jelena Križarica i donijela u Carigrad u 4. stoljeću. Godine 1430. izgrađena je velika gotička katedrala. Kasnije je s tim svetištem nekoliko puta bila povezana sudbina same Poljske. Čak su i za vrijeme II. svjetskog rata ljudi onamo išli na tajna hodočašća da prikupe duhovnu snagu protiv nacista, a to se događalo još mnogo više kada je Poljska došla pod utjecaj Sovjetskog Saveza. Dolazak u to svetište pape Poljaka, Ivana Pavla II. bez sumnje je odigrao veliku ulogu u svrgavanju komunizma u Poljskoj deset godina kasnije i kasnijem porazu komunizma u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu. * Loreto, Italija: Legenda govori da je u noći 10. prosinca 1294. na obale Italije, na krilima anđela, iz Palestine donešena Sveta kućica iz Nazareta. U kršćanstvu se vjeruje kako je u ovoj kući živjela Marija, Isusova majka i njoj joj je anđeo Gabrijel navijestio, da će začeti Isusa po Duhu Svetome. Kuća se nalazila u Nazaretu, a premještena je nakon što su muslimani osvojili područje oko Nazareta. Nakon što je proputovala Dalmaciju, tri se godine nalazila na Trsatu, danas dijelu grada Rijeke, da bi je jedne noći prenijeli u Loreto. Dana 12. rujna 1920., dekretom pape Benedikta XV., Majka Božja Loretska (tal. Madonna di Loreto) svečano je proglašena zaštitnicom zrakoplovaca i samoga grada koji je zadobio neovisnost još u 15. stoljeću odlukom pape Siksta V. Daljnji razvoj ostao je usko vezan uz ovu legendu te se grad razvijao kao hodočasničko odredište i stjecište mnogih svjetskih putnika. Već je 1482. potvrđen kao važan trgovački centar s rastućim brojem stanovnika i radnika te je zabilježen i porast otvaranja različitih seoskih gospodarsava i obrtničkih radionica. Iste je godine sagrađena i bolnica kao i svratište, namijenjeni došljacima iz cijeloga svijeta, koji su u Loretu tražili smještaj i posao. * Guadalupe, Meksiko: Gospa se ukazivala Juan Diegu Cuauhtlatoatzinu na brdu blizu glavnog grada Ciudad de México od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se na njegovom jeziku i tražila, da se na tom mjestu sagradi crkva u njenu čast. Na odjeći Juan Diega, čudesno je nastao otisak slike Gospe, koji i danas postoji i čuva se u bazilici. Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. * La Salette, Francuska: Prema navodima vidioca, 19. rujna 1846. ukazala se Gospa djeci dok su čuvali krave na planini iznad La Salette. Melanie Mathieu Calvat, u dobi od petnaest godina, i Maximin Giraud, u dobi od jedanaest godina bili su zapanjeni pojavom lijepe dame u krugu sjajnog svjetla divno odjevene, ali uplakane. Dala im je poruku upućenu "svom njezinom narodu". Gospa se samo jednom ukazala djeci, ali razbuktala se velika pobožnost prema Mariji i nekoliko papa odobrilo je pobožnost, koja se tamo razvila. * Knock, Irska: Marijansko svetište u Irskoj. Gospa se ukazala većem broju ljudi 21. kolovoza 1879. godine. Bila je u bjelini s krunom na glavi gledajući prema nebu. S njene lijeve strane stajao je sv. Ivan Evanđelist, koji je imao otvorenu knjigu u lijevoj ruci. S desne strane stajao je sv. Josip, koji je svojim držanjem predstavljao skrušenu vjeru i pouzdanje u Boga. Desno od sv. Ivana bio je oltar kako je opisan u knjizi Otkrivenja: Isus kao Jaganjac s potokom krvi, koji istječe iz Isusova Presvetog Srca [7]. Na mjestu ukazanja sagrađena je velika bazilika, koju posjeti velik broj vjernika iz cijelog svijeta. Svetište je posjetio i papa Ivan Pavao II. 1979. godine. * Garabandal, Španjolska: Vjeruje se, da su četvero djevojčica doživjele ukazanja Gospe i sv. Mihaela od 1961. do 1965. godine. Događali su se nadnaravni događaji, od kojih su neki fotografirani i snimljeni. Postoji svetište San Sebastián de Garabandal. Katolička Crkva je istraživala događaje i ustvrdila, da ništa nije protivno vjeri, ali nije službeno priznala ukazanja. * La Vang, Vijetnam: Godine 1798., katolici su bili proganjani u Vijetnamu. Sklonili su se u prašume, gdje su se i razboljevali. Jednom dok su se molili, ukazala im se Gospa s Djetetom Isusom u naručju i s dvoje anđela kraj njih. Gospa je bila odjevena u tradicionalnu vijetnamsku odjeću, ohrabrila ih je i poručila im, koje je lišće lijek za njihove bolesti. Na mjestu ukazanja, nastala je bazilika, koja je razorena, ali je obnovljena 2008. godine. Katolička Crkva nije službeno priznala ukazanje, ali podupire svetište. * Walsingham, Engleska: Prema legendi, plemiću Richeldisu de Faverches ukazala se Gospa 1061. godine i poručila mu, da napravi repliku kuće Svete Obitelji iz Nazareta u čast događaja, kada je anđeo Gabrijel navijestio Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetome. On je načinio drvenu kućicu u koju je postavio kip Marije s Djetetom Isusom u krilu. To je bilo jedno od glavnih svetišta sjeverne Europe dugo vremena. Obnovljeno je u posljednjih 100 godina i obnovljena su hodočašća. |
18.08.2009., utorak
Marijanska svetišta u Hrvatskoj
|
* Marija Bistrica - nacionalno marijansko svetište. Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Gospin kip zbog opasnosti od Turaka, premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća. Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim, 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno. * Trsat - marijansko svetište u riječkom naselju Trsat. Prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama, na trsatsko brdo 10. svibnja 1291. na čudesan je način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tome mjestu kuća je boravila tri godine i na jednako čudesan način prešla u talijanski gradić Loreto (10. prosinca 1294.) gdje se i dan danas nalazi. Taj događaj se toliko dojmio ovdašnjeg naroda da su ljudi odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo. Crkva Blažene Djevice Marije na Trsatu - Gospe Trsatske je najstarije hrvatsko marijansko svetište i odredište mnogih hodočasnika iz zemlje i inozemstva. U njoj se nalazi čudotvorna Marijina slika. Također u sklopu franjevačkog samostana je i kapela Zavjetnih darova, dok se ispred crkve nalazi kip pape Ivana Pavla II., "Trsatski hodočasnik" podignut povodom njegovog 100-og svjetskog hodočašća kada je tom prilikom posjetio Rijeku, Trsat i mnoge hrvatske gradove i svetišta. * Sinj - najveće marijansko svetište u Dalmaciji. U kolovozu 1715. godine Turci pokušavaju ponovno zavladati Sinjem te ga drže pod dugotrajnom opsadom. O događajima iz tog vremena postoji svjedočanstvo u pisanom obliku na talijanskom jeziku, tzv. "Dnevnik opsade Sinja". Prema njemu, tog kolovoza 1715. godine, hrabri puk Sinja i Cetinske krajine ispisao je najslavnije stranice svoje povijesti. Nakon teške opsade, u noći između 14. i 15. kolovoza, Turci su odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost. Za sobom su ostavili oko 10.000 poginulih i golem ratni plijen. Od samog su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika svo vrijeme opsade bila u tvrđavi, kamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je Balbi s časnicima odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi :In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje - godine 1715.). * Aljmaš - marijansko svetište još od 1704. godine. Na blagdan Velike Gospe ovdje hodočasti velik broj vjernika i turista - godišnje i do 100 000. Crkva Gospe od Utočišta, s kipom Majke Božje, izgrađena je 1864. godine, no ona je sravnjena do temelja u Domovinskom ratu. Na mjestu stare izgrađena je nova crkva, kao moderno arhitektonsko zdanje. * Remete - marijansko svetište Zagreba. Crkva je osnovana godine 1288. Sagrađena je na mjestu koje prije nije bilo naseljeno, te su se ondje okupljali pustinjaci (eremiti, odatle ime Remete). Svetištem su upravljali pavlini. U 16. st. su svetište poharali Turci koji su preostale pavline odveli i ubili u Vugrovcu. Crkva je kasnije obnovljena i služila je kao župna crkva za naselja sjeverno od Zagreba. 1880. je crkvu poharao Veliki potres, te je obnovljena pod nadzorom Hermanna Bolléa. Nakon Drugog svjetskog rata svetištem upravljaju karmelićani. Gospa Remetska nosi naslov Odvjetnica Hrvatske (Advocata Croatiae), te su joj se kroz povijest molili i utjecali brojni hrvatski vladari i velikani. U crkvi postoje freske pavlinskog slikara Ivana Rangera koje su nažalost većim dijelom nastradale u potresu 1880. * Pojišan (Split) - marijansko svetište u Splitu. Prvi put se spominje na kamenom natpisu iz 10. stoljeća. Glavno je slavlje na Veliku Gospu 15. kolovoza, kad se ikona Marije Hraniteljice u srebrnom prijestolju ujutro donosi u katedralu da bi se navečer svečano, na ramenima pučana i mornara, u pratnji nadbiskupa, kanonika, svećenstva i desetaka tisuća vjernika, ulicama grada vratila u svetište na Pojišanu. Čudotvorna slika u prošlosti je često donošena u grad i ostajala ondje dok ne bi prošle opasnosti od ratova, epidemija, suša, gladi. * Trški Vrh - marijansko svetište sv. Marije Jeruzalemske na Trškom vrhu kod Krapine. Nakon donošenja Marijina kipa iz Jeruzalema 1669., crkva je sagrađena 1761. godine. Unutrašnjost crkve je 1772. oslikao Anton Lerchinger. Dekorativni oslik s figuralnim prikazima ispunjava sve zidne površine. Središnji prizor na svodu i lukovima broda prikazuje Uzašašće Marijino s puno anđela, oko kojega su prozori iz Starog zavjeta. U lunetama su prizori iz života Bogorodice, a u uglovima četiri evanđelista. Na svođenom trijumfalnom luku je Škapularska Marija sa sv. Dominikom i sv. Marijom Velikom. Vješto je izvedena i kompozicija našašća čudotvornog kipića Marije s djetetom što ga je iz Jeruzalema donio Stjepan Balagović na dar bratu Nikoli. Pojedini prizori popraćeni su natpisima na vrpcama. Cijeli je ciklus oslikan živim bojama. * Solin - marijansko svetište Gospe od Otoka. Već u 10. stoljeću na tom mjestu bile su dvije crkve: Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana, koje je dala sagraditi hrvatska kraljica Jelena Slavna. Splitski kroničar Toma Arhiđakon napisao je kako su se u predvorju crkve sv. Stjepana pokapali hrvatski kraljevi [6]. Don Frane Bulić našao je nadgrobni natpis kraljice Jelene 1898. godine. Poslije odlaska Turaka, sagrađena je crkva Gospe od Otoka. Izgorijela je 1875., a sadašnja je sagrađena 1878. godine. * Ilača - marijansko svetište Gospe "na Vodici" u Srijemu, čije štovanje je odobrio biskup Strossmayer. Prema priči, 1865. godine pojavio se izvor. Jedan mještanin želio ga je koristiti za napajanje stoke. Te večeri, Djevica Marija se prema priči ukazala jednom drugom mještaninu i poručila, da je izvor namijenjen ljudima, da piju vodu i ozdravljaju. Kasnije je na tom mjestu sagrađena kapelica i zabilježena su čudesna ozdravljenja. * Molve - najveće marijansko svetište u Podravini. Kapela Blažene Djevice Marije spominje se od 1501. godine. Iz srednjovjekovne kapele sačuvao se drveni gotički kip Majke Božje, nastao oko 1470. godine. Mještani su pred strahom od Turaka zakopali kip i pobjegli. Prilikom poljoprivrednih radova ponovno je pronađen. Čudotvornost kipa, Molve je pretvorilo u marijansko svetište i hodočasničko odredište. Župna crkva Uznesenja Marijina iz 1862. godine, najveća je u Podravini. Kip se nalazi u kapeli Majke Božje Molvarske na groblju. * Pleternica - marijansko svetište Gospe od Suza iz 1955. godine. Nastalo je po uzoru na svetište Gospe od Suza na Siciliji. Sirakuški biskup darovao je blagoslovljenu sliku Gospe od Suza 1958. godine. Povodom 50. godišnjice, službeno je proglašeno svetištem 2005. godine. * Vepric - marijansko svetište u blizini grada Makarske. Nastalo je 1908. godine po uzoru na Lourdes. Osnovao ga je splitsko-makarski biskup Juraj Carić, koji je po svojoj želji u svetištu i pokopan 1921. godine. Svetište čine špilja s Gospinim kipom, kapela, oltar na otvorenom, postaje križnog puta i dr. * Voćin - marijansko svetište Pohođenja Blažene Djevice Marije. Prva gotičkacrkva potječe iz 15. stoljeća. Spaljena je u Drugom svjetskom ratu, obnovljena i ponovno razrušena u Domovinskom ratu do temelja te je do kraja 2008. godine ponovno obnovljena. * Dragotin - marijansko svetište, 10 km od Đakova, staro 700 godina. To su samo neka od brojnih marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Netko je izračunao, da u Hrvatskoj ima 1163 sakralnih objekata posvećenih Djevici Mariji. |
13.08.2009., četvrtak
Neka križevi ostanu
 Križ stoji u samom središtu čitave povijesti. U Knjizi Otkrivenja čitamo da je je drvo života u nebu (tj. Križ) drvo s kojega primamo kruh života. Nema Euharistije bez Križa Kristovog. Nema života bez Križa Kristovog. Pritom moramo imati na umu da Križ sam po sebi nema nikakve moći. Jako puno ljudi je razapeto tijekom povijesti, ali niti jedan njihov križ nema spasiteljske moći. Križ bez Krista bio bi posve lišen moći. Križ ima moć i uzvišenje jedino po našem Gospodinu, po Njegovoj moći, i zbog toga itekako imamo razloga za podizanje Križa. Očito da Križ ne štujemo kao kakvo božanstvo. Klanjamo mu se jer je na njemu naš Bog izvršio svoje sjedinjenje s čovječanstvom. Na Križu je predao svoj život za svoju Zaručnicu kako bi Zaručnica, čiji smo svi mi članovi, bila bez ljage i nabora; čista, kako bi mogla ući u vječnost i biti sjedinjena s Njime u onom savršenom ženidbenom vezu, mističnom vjenčanju s Kristom. Križ je bračna postelja na kojoj je Krist izvršio svoje sjedinjenje s čovječanstvom (sv. Augustin) www.palotinci.hr |
10.08.2009., ponedjeljak
Sveta Edith Stein
|
(Wroclaw, 12. listopada 1891.) - (Auschwitz, 9. kolovoza 1942.), mučenica i svetica rimokatoličke Crkve, suzaštitnica Europe, redovnica karmelićanka, doktorica znanosti na području filozofije, žrtva nacističkih progona Židova. Edith Stein (redovničko ime: Terezija Benedikta od Križa) rođena je u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Već je u trinaestoj godini izgubila vjeru i postala ateist. Godine 1911. počela je slušati predavanja iz germanistike i filozofije na sveučilištu svoga rodnog mjesta Wroclawa, no posebno ju je zanimala filozofija; u njoj je mislila naći istinu, za kojom je u duši čeznula. Godine 1913. prešla je na sveučilište u Göttingen kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije. Husserl je također bio Židov, ali obraćenik na Protestantizam, dobitnik Nobelove nagrade na području filozofije. Edith je izabrala Göttingen kako bi slijedila čovjeka koji se, s pravom, nazivao najvećim živućim filozofom. Edith je u Göttingenu živjela uobičajenim studentskim životom. U kolovozu 1916. položila je doktorski ispit iz filozofije summa cum laude, a iste je godine u listopadu postala Husserlova asistentica.  U međuvremenu Prvi svjetski rat uzima stotine tisuća žrtava. Među žrtvama je bio i njezin prijatelj Adolf Reinach, koji ju je i upoznao s Husserlom. Edith je otputovala do njegove udovice. To je bio njen prvi susret s križem. "Bio je to moj prvi susret s križem i snagom Boga koju on udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi put sam ugledala Crkvu otkupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću. Bio je to početak pada moje nevjere, židovstvo je izblijedjelo, a kršćanstvo zasjalo: Krist u otajstvu križa." Ta filozofija bez filozofske problematike, bez metafizike, nije mogla zadovoljiti težnju Edith Stein za apsolutnim. U Freiburgu se upoznala s Husserlovom učenicom Hedwigom Conrad-Martius. Kod nje je često provodila jedan dio svojih praznika, tako i ljeto 1921. godine. Jedne večeri, kad je bila sama, uzela je iz prijateljičine biblioteke "Život Svete Terezije Avilske". "Počela sam čitati, bila sam odmah očarana i nisam prestala dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam sama sebi: 'To je istina.'" Sutradan je kupila Katolički katekizam i Rimski misal. Na Novu godinu 1922. primila je sveto krštenje i uzela ime Tereza - Hedviga, te je otišla u Bratislavu da priopći majci svoj prijelaz na katoličku vjeru. Kleknula je pred nju i rekla jednostavno: "Majko, ja sam katolkinja." Učinak tih riječi bio je potresan. Prijelaz Edithin na katoličku vjeru značio je za gospođu Stein duhovno otuđenje koje je neminovno imalo nastupiti između nje i njene kćeri. Ali poznavajući beskompromisni karakter Edithin uvidjela je da su svi prigovori i ljutnja uzaludni, prekrila je lice rukama i počela plakati. Plakala je i Edith. Nježno je ljubila svoju majku i žao joj je bilo zadavati joj bol. Znala je da će odsada ona i majka biti dva svijeta koji se nikad neće moći razumjeti. Ipak, nije došlo do potpunog prekida između Edith i njezine majke.  Godine 1933. ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Bila je profesorica na Pedagoškom institutu u Münsteru. Pisala je knjige o katoličkoj filozofiji. Pet godina kasnije bježi pred nacistima u Nizozemsku, odakle je 1942. godine deportirana u nacistički koncentracijski logor Auschwitz gdje je ubijena iste godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Edith Stein blaženom 1. svibnja 1987., svetom 11. listopada 1998. godine, a 1. listopada 1999. suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom i sv. Katarinom Sienskom. Spomendan joj je 9. kolovoza. |
05.08.2009., srijeda
Imitacija života
|
Jučer je u Večernjem bio članak, kako jedna Amerikanka tuži fakultet, jer joj nakon diplomiranja, tri mjeseca nitko nije ponudio posao. Evo moje priče. Od početka osnovne škole, učenje mi je išlo. Bio sam među najboljim učenicima u razredu i smatrali su me i pametnijim, nego sam bio. Bio sam dvije godine i predsjednik razreda, išao sam natjecanja, osvojio sam i 2. mjesto na natjecanju iz kemije, smatrali su me perspektivnim. Slično je bilo i u gimnaziji. Upisao sam se i uspješno završio u roku Šumarski fakultet u Zagrebu. Nijednu godinu nisam pao. Diplomski rad sam počeo raditi na 3. godini, trajalo je oko 2 i pol godine praktičnog i teorijskog istraživanja. Rad je bio na oko 100 stranica, moglo je biti i na 250 koliko sam imao materijala. Za vrijeme faksa, uglavnom sam cijelo vrijeme učio, bio sam na samo dvije utakmice i dva puta u kinu. Nadao sam se, da ću lako nakon faksa dobiti posao. Velika većina dipl. inž. šumarstva radi u državnom poduzeću “Hrvatske šume” pa sam želio i ja. Prvo je na redu bilo stažiranje na što po zakonu svakoga obavezno moraju primiti. Odmah sam podnio molbu, ali sam se načekao 9 mjeseci da počnem stažirati. U međuvremenu sam 4 mjeseca nosio letke za plaću od 1800 kuna. Stažirao sam u “Hrvatskim šumama” godinu dana za solidnu plaću. Bio sam prezadovoljan. Nadao sam se da će me odmah nakon stažiranja dalje zaposliti u “Hrvatskim šumama”, ali sam se gorko razočarao i neugodno iznenadio. Od tada je prošlo 8 i pol mjeseci i nigdje ne radim. U “Hrvatskim šumama” su mi više puta obećali, da računaju na mene, da me imaju u vidu, da će me zaposliti čim bude neko slobodno mjesto. Dobio sam u proljeće ove godine ponudu od njih da radim u Donjem Lapcu. Ja sam pristao, ali do toga ipak nije došlo. U zadnjih 8 mjeseci dobio sam još jednu ponudu za posao. Nazvao me čovjek iz Brinja koji ima privatno šumarsko poduzeće, da li bi htio raditi kod njega. Ja sam se dvoumio i odbio sam, jer sam mislio da će biti i nešto bolje za izbor. Sada mi je jako žao, sad bi odmah prihvatio. U proljeće, sam već sve dogovorio s jednom privatnim poduzećem iz Nove Gradiške, željeli su me zaposliti, ali onda je došla odluka vlade, da “Hrvatske šume” zbog štednje raskidaju ugovore s privatnim poduzećima, tako da je i to privatno poduzeće iz Nove Gradiške ostalo bez poslova i više me nisu htjeli zaposliti. I “Hrvatske šume” su jako postrožile nova zapošljavanja, zbog štednje i recesije. Imam informacije, da postoje tri slobodna mjesta u mojoj okolici nekoliko mjeseci, ali se nikoga ne zapošljava, nema novih natječaja. Postoji i državno poduzeće “Šumarska savjetodavna služba” koja već više od godinu dana nije nikoga novoga zaposlila, jer država ne da. U Jutarnjem su navijali, da se “Šumarska savjetodavna služba” ukine. I tako se u struci nigdje ne mogu zaposliti. Moji kolege s faksa gotovo svi rade, ali oni su svi zaposleni prije recesije. Pokušao sam dobiti posao u srodnim zanimanjima. Redovitio gledam natječaje na Zavodu za zapošljavanje i na internetu. Poslao sam oko 20 molbi za posao, samo jednom su me pozvali na razgovor, ali je netko drugi dobio posao. Slao sam molbe za rad u drvnoj industriji, agronomiji, rasadnicima, poduzećima za uređenje parkova, trgovini, marketingu itd., ali mi nitko nije ništa odgovorio. Slao sam molbe za poslove po cijeloj Hrvatskoj, za poslove za koje treba i samo srednja stručna sprema, čak i za poslove gdje treba samo osnovna škola, pa me nisu ni nazvali. Jednom sam nazvao jedno poduzeće za uređivanje parkova, javila se gospođa, rekla da zadovoljavam uvjete i da će reći šefu da me nazove. Ali on nije zvao. Zvao sam gospođu više puta, ali se nikada više nije javila. Kolega iz Splita je rekao, da zna jedno poduzeće koje treba šumara. Dao im je moje podatke, ali me nikad nisu nazvali. Jedan tatin kolega želi otvoriti poljoprivrednu ljekarnu i želi me zaposliti, no ima problema s izdavanjem papira pa ne znam, da li će ikada i otvoriti tu ljekarnu. Toliko puta ove godine sam se ponadao da ću dobiti posao, ali ništa. Sa Zavoda za zapošljavanje, nisu mi nikada ništa ponudili. Na njihovim oglasima i na oglasima na internetu već mjesecima nitko ne traži dipl. inž. šumarstva. Ja i dalje šaljem molbe za posao, što god zanimljivo se pojavi, ali me nikada nitko ne kontaktira. Ogorčen sam na poslodavce, zašto uopće objavljuju te oglase za posao, kada se neće javiti onome koji im pošalje molbu za posao. Bio sam i na Sajmu poslova, ostavio sam više molbi za posao, ali me nitko nikada nije nazvao. Mlad sam, zdrav, u naponu snage, pun energije i elana, odmoren, svjež, znam raditi na kompjuteru, imam vozačku dozvolu, znam engleski jezik, imam fakultet, 1 godinu radnog iskustva, šaljem molbu za molbom, ali bez ikakvih rezultata. Posljednje aktualno je berba jabuka, želio bi to raditi. Pristao bi sada na gotovo bilo kakav posao bilo gdje u Hrvatskoj pa makar radio i s minimalnom plaćom. U međuvremenu gotovo svaki drugi dan sam kod djeda i bake, radim razne poslove, kosim travu, cijepam drva, farbam ograde, berem povrće u vrtnjaku. Neki dan sam s bratićem po vrućini istrpavao sijeno, hranio krave, prije smo i vozili đubre. Ništa mi nije teško raditi makar sam završio fakultet. Ostalo mi je nešto ušteđevine od lani, kada sam primao plaću, sada to ni ne trošim, jer se bojim da dolaze i gori dani, nemam pojma kada ću opet imati posao. Troškove sam sveo na minimum, nisam bio na moru dvije godine, gotovo da nikuda ne izlazim i ne putujem, ništa ne kupujem što nije baš nužno, štedim gdje god se može. Ja nemam velike prohtjeve pa sam zadovoljan i s ovime što imam. Koliko nemam sreće u traženju i dobivanju posla, tako otprilike mi je i s curama. U posljednjih 10 godina, 8 godina sam bio sam, a malo više od 2 godine u vezama. Srećom, ono najbolje što sam doživio, dogodilo se posljednjih godina i ide na bolje. Ali meni idu godine, uskoro ću 28. Ja bi želio imati normalnu vezu, jednoga dana se oženiti i imati djecu, no ne znam kako će biti. Posljednjih mjeseci izgubio sam optimizam, nadu da ću dobiti posao i biti sretan u ljubavi. Često puta osjećam se odbačeno, osjećam da sam suvišan, da nikome nisam potreban, nitko mi ne želi dati priliku da radim nakon toliko puno pokušaja. Ali ja nikada neću odustati, borit ću se dok sam živ. Toliko sam vremena posvetio učenju, toliko sam se namučio da položim sve te ispite, koliko su moji roditelji uložili novaca u moje školovanje, koliko sam izmolio molitvi da dobijem posao, to sve ne smije biti uzaludno. Ako treba poslat ću i 1000 molbi za posao, ako treba otići ću i raditi u inozemstvo, ako treba bit ću i smetlar i prati wc-e, guliti krumpire, nije me sram nijednog posla. Borit ću se i za ljubav, učinit ću što treba da bude kako treba. Još dok sam mlad i zdrav i dok još mogu. Nikada se neću predati pa makar dobio posao i za 10 godina i oženio se s 50 godina. A vi što radite, što imate partnere, nemojte to uzimati zdravo za gotovo! "Velika škola poniznosti je kada stalno moramo s velikom mukom raditi stvari koje na kraju ispadnu vrlo nesavršeno" (sv. Edith Stein) |
03.08.2009., ponedjeljak
Blaženi Augustin Kažotić
|
(Trogir, 1260. - Lucera, Italija, 1323.), najuglednija hrvatska osoba 14. stoljeća, blaženik, redovnik dominikanac, zagrebački biskup, začetnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj, govornik i znanstvenik. Bl. Augustin rođen je oko godine 1260. u Trogiru. Zaredio se u Splitu. Kao dominikanac studirao je u Parizu. Godine 1303. imenovan je zagrebačkim biskupom. U Zagrebu je bio vrlo djelatan. Utemeljio je katedralnu školu i knjižnicu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim medusobnim sporovima. Zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti medu svim ugarsko-hrvatskim biskupima uživao je velik ugled. Nakon posjeta papi u Avignonu 1318., nije se više smio vratiti u Zagreb, jer se zamjerio tadašnjim političarima. Tako je imenovan biskupom u južnotalijanskom gradu Svete Marije, Luceri, gdje je umro godine 1323., na glasu svetosti. Pokopan je u Luceri. Carlo Sisto piše da su »Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo« Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, medu ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje 1702. službeno potvrdio papa Klement XI., proglasivši ga blaženim. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade da se proglasi svetim. Zaštitnik je Hrvatskog društva crkvenih glazbenika. Prvi je poznati organizator crkvenog pjevanja u Hrvatskoj i tvorac tzv. zagrebačkog obreda. Pape Benedikt XI. i Ivan XXII., napuljski kralj Robert I. Anžuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tomaso da Modena, historičari Opicinus de Canistris, Galvano Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev, Augustinovi suvremenici, predstavljaju ga kao vrsna propovjednika i učenjaka s naglašenom erudicijom, dobrotom, izvanrednim smislom za suosjećanje sa siromasima i obespravljenima i drugim ljudskim vrlinama. U Riznici zagrebačke katedrale nalazi se relikvijar-moćnik s humeralom-naramenikom bl. Augustina Kažotića. Humural je 1692. darovao beneventski nadbiskup, kardinal Vincencije Marija Orsini, kasniji papa Benedikt XIII. (1724.-1730.). Biskup A. I. Mikulić je humeral iz Kaloče donio osobno u Zagreb i za njega je dao izraditi moćnik, škrinjicu obloženu srebrom, s poprsjem bl. Augustina Kažotića te natpisom: “SACRUM HUMERALE BEATI AUGUSTINI EPISCOPI ZAGRABIENSIS”. Augustin se posebno brinuo za siromahe. Tako je kanoniku upravitelju katedralne škole osigurao redovita materijalna primanja, ali mu je zabranio da od siromašnih učenika traži novac, ili bilo koje usluge. Od svojih biskupskih prihoda redovito je veći dio dijelio siromasima. Osobitu pažnju je posvećivao zdravstvu i higijeni naroda. Iz Bamberga je naručio priručnik o zdravlju, a po selima je dao kopati bunare i saditi ljekovito bilje (npr. u Vugrovcu). Povjesničar Baltazar Krčelić, kanonik, piše da je 1312. g. u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru bl. biskupa na današnjem Trgu bana Jelačića provreo izvor vode, koji je u posljednje vrijeme vrlo lijepo uređen. To je poznati "Manduševac". Poznat je izvan Hrvatske, ali često pod drugim imenima: Augustine Gazotich, Agostino Kazotic i Agostino Gasotti. Spomendan mu je 3. kolovoza. |
