dijamantni dvorac
30.11.2008., nedjelja
Došašće
 To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U svemu tome kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja, da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo, da je On već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje. |
26.11.2008., srijeda
Stav Crkve o umjetnoj oplodnji
|
Katekizam: 2374. Velika je bol bračnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga što će mu dati i dodaje: "Čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez djece?" (Post 15,2). Rahela viče svom mužu Jakovu: "Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!" (Post 30,1). 2375. Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu "u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom." 2376. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par (davanje sperme ili ženske gamete, posudba maternice), teško su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja "isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga". 2377. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja) primjenjuju u krilu bračnog para, možda su manje štetne ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, već čin koji "život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci"."S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (...). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe." 2378. Dijete nije neki dug, nego dar. "Najuzvišeniji dar braka" jest ljudska osoba. Dijete se ne može smatrati objekttom vlasništva, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg "prava na dijete". Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća". 2379. Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji, nakon što su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, trpe od neplodnosti pridružit će se Gospodinovu Križu, vrelu svake duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajuci napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe u korist bližnjega. Iz papine enciklike "Donum Vitae (Dar Života)" «Ljudsko biće mora se poštivati – kao osoba – od prvog časa njegova postojanja». «Od trena kad je jajašce oplođeno započinje novi život koji nije ni očev ni majčin, nego život novoga ljudskoga bića koje se samo za sebe razvija. Nikad neće postati ljudsko biće ako to već nije od tada. Toj očevidnosti svih vremena... suvremena genetika pruža dragocjene potvrde. Ona je utvrdila da je tu od prvoga časa utvrđen program onoga što će biti to biće: čovjek, baš taj čovjek – jedinka sa svim poznatim značajkama koje se jasno određene.» «Prilikom ustaljenog postupka umjetne oplodnje u epruveti svi se zameci ne prenesu u tijelo žene; neke unište. Jednako kao što osuđuje namjerni pobačaj, Crkva zabranjuje napadati i na život tih ljudskih bića... Takvim ponašanjem istraživač se postavlja na mjesto Boga i, bez obzira da li je toga svjestan, pretvara se u gospodara nad tuđom sudbinom samovoljno odlučujući kome dati život a koga poslati u smrt te zatire bespomoćna ljudska bića.» «Zato je u neskladu s moralom ako se hotimično izlažu smrti ljudski zameci dobiveni in vitro. Ti zameci, već samom činjenicom da su proizvedeni in vitro, ako se ne prenesu u majčino tijelo proglašeni su «prekobrojnima», izloženi besmislenoj sudbini, bez mogućnosti da im se pruži siguran i moralno dopustiv način opstanka.» «I samo zaleđivanje zametaka, pa i onda kad se učini da se zametak očuva na životu (kriokonzerviranje), povreda je poštovanja što ga dugujemo ljudskim bićima jer ih se izlaže velikoj smrtnoj opasnosti ili oštećenju tjelesne cjelovitosti, lišava ih barem privremeno majčinske zaštite i nošenja te ih izlaže daljnjim povredama i manipulacijama.» Dr.med. Antun Lisec: Prema izvješćima onih koji se bave oplodnjama u epruveti, čujemo da se rodi manje od 5% djece koju su tako začeli. Nad nekom od te djece eksperimentiraju, nekoju bacaju u kanalizaciju, već ih iz nekih zemalja izvoze, nekoju drže živu, ali smrznutu u frižiderima, a nekoju pokušaju usaditi u maternicu. Čak i od one koju su stavili u maternicu, najčešće se ne prihvati niti jedno, nego umru zbog neprirodnih uvjeta. Izgleda da je u Hrvatskoj broj ubojstava djece prilikom raznih postupaka vezanih uz oplodnju u epruveti, već premašio broj tzv. “kriruških” pobačaja. Nije istina da se umjetnim oplodnjama radi u prilog životu. Sve one na razne načine predstavljaju grubo narušavanje Božjeg plana o stvaranju novih ljudi, zanemaruju dužnost brige za spas duša i predstavljaju narušavanje dostojanstva čovjeka. Osim toga, oplodnje u epruveti su povezane još i s masovnim ubijanjem tako začete djece. |
21.11.2008., petak
Sveta Cecilija
Prema staroj predaji, smatra se, da je sv. Cecilija rođena u Rimu početkom 3. stoljeća od poganskih roditelja. Roditelji je udaše za plemenitog, ali poganskog mladića Valerijana. Cecilija je, upoznavši kršćansku vjeru, i njega s ljubavlju poučila o istoj. Zajedno su za Isusa svjedočili pred poganima, brinuli se za udovice i siročad, te sahranjivali mučenike u katakombe.  Svoju vjernost Isusu zapečatili su mučeničkom smrću. Prema nekim izvješćima mučeništvo je podnijela u Rimu (oko 230.), a prema drugim na Siciliji (između 176. i 180.). Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu "kriptu papa". Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio vrlo pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu u Rimu. Krajem 16. stoljeća, sarkofag je svete Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju. Spomendan joj je 22. studenog. Zaštitnica je glazbenika, pjesnika i slijepih. |
17.11.2008., ponedjeljak
Sveta Elizabeta Ugarska
|
(Bratislava, 1207. - Marburg, 17. studenog 1231.) - katolička svetica, kći ugarsko - hrvatskog kralja Andrije II. Elizabeta je bila princeza, kći ugarsko - hrvatskog kralja Andrije II. S trinaest godina, udala se za tirinškog grofa Ludovika. Dala je sagraditi bolnicu, kraj dvorca, da se osobno brine za bolesnike. Obitelj se tome protivila.  Potajno je hranila gladne, siromahe i bolesne. Jednom je, prema legendi, grof zaustavio Elizabetu, s ciljem da vidi što skriva, a kad je otvorila pregaču haljine, umjesto kruha koji je tamo bio prije minute, pojavile su se ruže. Nakon smrti grofa Ludovika, prodala je sve imanje, prihvatila siromaštvo, i brinula se za svoja tri sina te za bolesnike i siromahe. Za velike gladi u Njemačkoj, pomagala je siromasima. Zaštitnica je pekara, prosjaka, bolesnika, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu. Papa Grgur IX. proglasio je Elizabetu, svetom 27. svibnja 1235. u gradu Perugi u Italiji. Spomendan joj je 17. studenog. Godine 2007. slavi se širom Europe 800. godišnjica njenog rođenja. |
16.11.2008., nedjelja
Nedeljno čitanje
|
Izr 31 10Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. 11Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. 12Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. 13Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. 19Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. 20Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. 30Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Ps 128 1Hodočasnička pjesma. Blago svakome koji se Jahve boji, koji njegovim hodi stazama! 2Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti. 3Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji k'o mladice masline oko stola tvojega. 4Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se Jahve boji! 5Blagoslovio te Jahve sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svog! 1 Sol 5 1A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. 2Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. 3Dok još budu govorili: "Mir i sigurnost", zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. 4Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: 5ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. 6Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. Mt 25 14"Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. 15Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. 16I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. 17Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. 18Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov." 19"Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. 20Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' 21Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'" 22"Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' 23Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'" 24"A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. 25Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' 26A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! 27Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'" 28"'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. 29Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. 30A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'" |
14.11.2008., petak
Sveti Nikola Tavelić
|
Kao moguće mjesto rođenja spominje se Velim kod Stankovaca, no ipak najčešće se navodi Šibenik. Rodio se u plemićkoj obitelji. Franjevcem je postao u gradu Bribiru, sjedištu velikaša Šubića. Oko 1365. godine zaređen je za svećenika i kao misionar pošao je u Bosnu oko 1372. godine, gdje je djelovao među bogumilima. Nakon 12 godina misijskog djelovanja u Bosni, 1384. godine pošao je u Palestinu zajedno s fra Deodatom i fra Petrom iz Narbonne (Francuska) i fra Stjepanom iz Cunea (Italija).  Jednom prigodom je tako pošao sa družinom do islamskog vjerskog službenika u Omarovoj džamiji u Jeruzalemu, s namjerom da ga uvjeri u ispravnost kršćanske vjere. Kadiju je to razbjesnilo, na što im se zaprijetio smrću, nu budući da ni ta prijetnja smrću ih nije odvratila od vjere, kadija je prijetnju ostvario, osudivši ih na smrt. Okolni muslimani su tada napali Nikolu Tavelića i drugove. Zlostavljali su ih tri dana, a onda je kadijinu presudu potvrdio i građanski sud, nakon čega je okolna svjetina mačevima sasjekla Tavelića i drugove i bacila ih na lomaču. Sva četvorica su podnijela mučeničku smrt u Jeruzalemu pred Vratima Jafe. Izvršenju smrtne kazne bio je nazočan i fra Gerard Chelvet, gvardijan samostana sv. Spasa na Sionu, uz Dvoranu Posljednje večere. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugdje. Odmah su ih u Europi počeli slaviti kao mučenike (od 14. studenog 1391.), posebno u Šibeniku. Papa Lav XIII. odobrio je Nikolino štovanje 1889. godine na molbu šibenskog biskupa J. Fosca. Između dva svjetska rata raširilo se Nikolino štovanje, a rad na kanonizaciji je sretno završen i papa Pavao VI. proglasio ga je svetim u Rimu, 21. lipnja 1970. godine. Sv. Nikoli Taveliću podignute su crkve i oltari u domovini i po svim kontinentima, a pisci i umjetnici ovjekovječili su njegov lik (kipovi, slike, književna i glazbena djela). Godine 1937., hrvatski katolici podigli su mu oltar u Jeruzalemu unutar češke kapelice na obronku Maslinske gore. Danas tu kapelicu više nije moguće posjetiti jer se nalazi unutar diplomatskog sjedišta delegata Svete stolice za Jeruzalem. Njegov blagdan slavi se 14. studenog. Sv. Nikolu Tavelića se prikaziva s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu su ožiljci od mučenja. Obično se na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikaziva s raspelom u ruci, a najčešće je to slučaj kad ga se prikaziva kao propovjednika. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1889. godine. Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim u Rimu, 21. lipnja 1970. godine. Štuje ga se kao zaštitnika hrvatskog naroda |
11.11.2008., utorak
Sveti Martin
Martin je sin rimskog tribuna u Sabariji, današnji Szombately u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin." Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu. Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera. Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj. Spomendan mu je 11. studenog. Taj dan, slavi se kao Martinje, običaj je da se peče guska i krsti novo vino. |
09.11.2008., nedjelja
Obljetnica posvete Lateranske bazilike
Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je ipak već tamo od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas.  U početku su se kršćani na svoje euharistijske sastanke okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. rodine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve. Lateransku je baziliku dao sagraditi papa Melhijad (311-314) na zemljištu što mu je za tu svrhu kraj lateranske palače, do tada carske, a od tada papinske rezidencije, poklonio car Konstantin. I tako nastade majka svih crkava.  Dakako da je i ona više puta doživjela sudbinu da je bila srušena pa onda opet ponovno sagrađena. U njoj je ili u susjednoj lateranskoj palači, gdje se danas nalazi rimski vikarijat, održano pet općih sabora, zvanih lateranskim, god. 1123, 1139, 1179, 1215, i 1512. Za nas ta crkva ima još jedno posebno značenje jer je u njenom baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu solinskim mučenicima, o čemu još i danas svjedoči krasan mozaik.  Sve je to lijepo i kršćaninu drago, no dok slavimo obljetnice posvete crkava, ne smijemo zaboraviti ni ono što nas uči sv. Cezarije iz Arlesa: 'Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami. www.katolici.org |
06.11.2008., četvrtak
Blaženi Gracija Kotorski
|
Blaženi Gracija Kotorski rođen je 1438. kao jedinac u hrvatskoj obitelji Krilović, od oca siromašnog ribara Benedikta i žene mu Dobre u ribarskom selu Mulu (nom. Muo) kod Kotora. Krsnog je imena bio Pavao. Do svoje tridesete godine živi u Boki Kotorskoj kao ribar. Potom odlazi u svijet, plovi kao mornar. Prigodom posjeta Veneciji, na Cvjetnicu 1454., oduševljava se s propovijedi bl. Šimuna Kamerina te ga ona potiče da ostavi svjetovni život i posveti se redovništvu. Odlazi u samostan augustinaca na brdo Ortone kod Padove, gdje ostaje 15 godina. Potom je bio u samostanu na otočiću sv. Kristofora između Venecije i Murana, gdje ostaje do svoje smrti 1509.. Kao redovnik istakao se svetim životom provodeći dane u postu i molitvi. Imao je iskrenu pobožnost prema Djevici Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Svakom je pružio "koricu kruha" i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar. Naročito je pomogao gubavce. Njegova samostanska soba bila je pod krovom, tako niska, da nije mogao uspravno stajati u njoj. Postelja mu je bila od dvije daske, malo slame i postirača. Hodao je bosonog i gologlav i ljeti i zimi. Kao redovnik nije jeo meso niti pio vino. Još za života, a naročito poslije smrti, pripisivala su se Graciji, brojna čudesna ozdravljenja i djela. Sahranjen je nakon smrti u crkvi sv. Kristofora u Veneciji, a 10. siječnja 1810. tijelo mu je pokopano u rodnom mjestu u crkvi sv. Kuzme i Damjana. Blaženikovo tijelo obučeno u crnu redovničku haljinu je u pozlaćenom kovčegu sa staklom na prednjoj strani. Bl. Gracija veliki je štovatelj Euharistije. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim Tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Stoga je Kotorska biskupija odlučila održati biskupijski euharistijski kongres uoči blagdana bl. Gracija Kotorskog, 4. studenog 2000. g. Spomendan mu je 8. studenog. |
01.11.2008., subota
Dušni dan
|
Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilo službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311. Španjolska je 1748. dobila povlasticu, da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Uz ovaj blagdan, kao i za Dan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne. Molitva za duše u čistilištu Molitva se nalazi na ploči u jednoj kapeli u Poljskoj. Papa Inocent XI. dao je oprost za petnaest duša iz čistilišta, svaki put kada se ta molitva izmoli. Tu su pobožnost odobrili papa Klement XIII. i Benedikt XIV. s potpunim oprostom. Pijo IX. odobrio je te odredbe svojih predhodnika i dadao 100 dana oprosta. Preporuča se još dodati molitvu za svećeniča zvanja.Prvi dio molitve sadržava osjećaje Prežalosne Gospe kada je primila mrtvo Tijelo svoga Božanskoga Sina u svoj naručaj. Imprimatur: In Curia Arch. Mediolani die 18 octobris 1901. A. M: Mantegazza Ep. Fam. Vic. Gen., Oyonnax, 8. XI. 1969. Molitva: O neiscrpivi Izvore istine, kako si se osušio! O mudri Učitelju, kako si zanijemio! O Sjaju vječnog svjetla, kako si utrnuo! O prava Ljubavi, kako je Tvoje lijepo lice postalo iznakaženo! O previsoko Božanstvo, kako se meni daješ gledati u velikom siromaštvu! O Ljubavi moga srca, kako je velika Tvoja dobrota! O vječna Naslado mojega srca, kako su prekomjerne i mnogovrsne bile Tvoje boli! Moj Gospodine Isuse Kriste, Ti imaš jednu i istu narav s Ocem i Duhom Svetim, smiluj se svim stvorovima, a osobito dušama u čistilištu! Amen! pet puta – Vjerovanje jedan put - Zdravo Kraljice, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu na nakanu Sv. Oca Pokoj vječni... |
