dijamantni dvorac
30.06.2007., subota
Tko je moj Bog
 je li to Onaj što je vodu pretvorio u vino je li to Onaj što je glasom umirio vjetar i more i hodao po vodi je li to Onaj što je probudio mrtvog Lazara i slijepima otvarao oči je li to Onaj što je zbog ljubavi pustio da ga nevinog prikuju čavlima i objese na drvo ili je to Onaj što strpljivo čeka da ispustim kamen Antun Matošević |
28.06.2007., četvrtak
Sveti Petar i Pavao
|
Sv. Petar Bio je ribar, vjernik židovske vjere, rodom iz gradića Betsaide, sjeverno od Galilejskog jezera, a živio je u kući u blizini jezera u Kafarnaumu. Prema evanđeljima, Petra je Isus zapazio dok je lovio ribu i rekao mu: »Pođi za mnom…učinit ću te ribarem ljudi.« Petar je ipak ostao nagle naravi te se znao i suprotstaviti Isusu, osobito kada nije bio spreman prihvatiti Isusov kraj na križu. Zvao se Šimun, dok ga Isus nije prozvao Petar, što na grčkom znači Stijena, kako bi označio njegovu vodeču ulogu u Crkvi. Petar je kasnije i postao rimski biskup i prvi papa. Postao je jedan od dvanaest apostola, kao i njegov brat Sveti Andrija. Petar je bio i jedan od prvih svjedoka praznoga Isusovog groba nakon uskrsnuća, te jedan od onih kojima se uskrsli Krist najprije ukazao.  Djela apostolska izvješćuju da je Petar bio prisutan kod silaska Duha Svetoga o prvim Duhovima te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. U toj se knjizi također čita kako je liječio bolesnike, pa su ih ljudi iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih i budu izliječeni. Zbog svoga je propovijedanja bio bačen u tamnicu. Herod Antipa htio ga je drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe, no Petra je anđeo između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega. Petar je potom otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Potaknut viđenjem, odlazi u Cezareju rimskom građaninu Korneliju, ulazi u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navjšećuje evanđelje. U Djelima apostolskim to je prikazano kao važna prekretnica u kršćanstvu, budući da je tako prvi put ono izašli izvan židovskoga kruga. Petar je propovijedao i u Antiohiji, a osobito je važna bila njegova uloga na prvom jeruzalemskom apostoslokom saboru, kad je odlučeno da se od pogana koji prijeđu na kršćanstvo neće tražiti da obdržavaju sav židovski zakon. Zbog njegova boravka u Antiohiji tamošnja ga Crkva vidi svojim prvim biskupom i zaštitnikom Antiohijskog patrijarhata. Drevna kršćanska predaja govori o Petrovu boravku u Rimu, gdje je bio prvi biskup carskoga grada. Ondje je oko 64. godine podnio i mučeništvo. Bio je osuđen na smrt razapinjanjem na križu, no budući da se nije smatrao dostojnim smrti jednake Isusovoj, tražio je svoje mučitelje da križ okrenu naopako, što je i učinjeno. Sv. Pavao Najviše podataka o njegovu životu daju nam Djela apostolska. Prema njima, Pavao je bio iz Tarza (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, što odgovara hebrejskom imenu Šaul. Latinsko ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru (vidi: Djela apostolska 13,9). Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje.  U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraćao i poganima. U Pavlovim poslanicama, koje su postale sastavni dio Novog zavjeta, a pisao ih je pojedinim mjesnim Crkvama, odgovarajući na njihove konkretne probleme, nailazimo na još nešto biografskih podataka o njemu. Ponajprije, tu i on sam prepričava svoj doživljaj susreta s Kristom (vidi: Poslanica Galaćanima 1,11-24]]), potom pripovijeda o svojim putovanjima i susretima s Petrom i ostalim apostolima u Jeruzalemu. Konačno, govori o nevoljama koje je doživljavao na putovanjima, primjerice, kako je više puta bio je bačen u tamnicu, bio bičevan, kako je doživio nekoliko brodoloma i slično. Pavao je vjerojatno bolovao od neke bolesti, koju on naziva "trn u tijelu". Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito pogata Poslanica Rimljanima. Pavao i sam u Poslanici Rimljanima spominje svoju nakanu da nastavi putovanje do Španjolske. Premda iz njegovih spisa nemamo potvrde da se to putovanje doista i dogodilo, tradicija govori da je on i ondje navijestio evanđelje. U Rimu je bio u zatočeništvu, a predaja govori i o mučeničkoj smrti. U Rimu mu je 65. godine mačem odrubljena glava. To je vjerojatan podatak budući da je Pavao za sebe izjavljivao da je rimski građanin, pa je tako bio i pogubljen na način kako su se pogubljivali punopravni građani Rima (a ne razapinjanjem). |
26.06.2007., utorak
Pravo vrijeme
|
Jučer sam slušao HKR i bila je petominutna rubrika: na kavi s Doricom. Pričala je o pravom vremenu. Često kažemo, da ovo vrijeme nije naše, da su nekada bila dobra stara vremena. No, kada smo živjeli u tim «dobrim starim vremenima», tada smo mislili kao i sada, da ovo vrijeme nije ono pravo. Dorica je rekla jednu lijepu poslovicu: «Život ne čeka bolja vremena». To je istina. Život se ne odgađa za bolja vremena. Živimo sada. Svako vrijeme je teško i lagano, lijepo i ružno, ima prednosti i mane. Jako se rijetko dogodi, da je gotovo pa savršeno, da su okolnosti i situacije takve, da ne mogu biti bolje. Ako nam na jednom području života jako dobro krene, na drugom području našega života, nešto se pokvari. Dok god smo živi, uvijek će biti problema, nesuglasica, nesporazuma, trzavica, neuspjeha, izazova, to je neizbježno. Trebamo živjeti sada, jer kasnije možda više nećemo imati prilike. Što se može danas učiniti, ne treba ostavljati za sutra. Kako će nam biti za 6 mjeseci ili za godinu dana ili za 5 godina, ovisi o tome što sada radimo, kako sada živimo, kakvi su nam planovi, ideje, snovi. Za neke stvari, treba puno vremena, svaki dan po malo. Ako danas započnemo, za 6 mjeseci, situacija će biti drugačija, povoljnija, bit ćemo u boljoj poziciji nego danas. Ako imamo neki teži problem, teško je očekivati, da se to riješi preko noći, ali upornim trudom, malo po malo, može se riješiti ili bitno poboljšati. Nijedan sportaš neće postati vrhunski preko noći. Nijedan čovjek neće smršaviti preko noći. Nijedan glazbenik neće postati virtuoz preko noći. Nijedna beba neće prohodati preko noći. Nijedan student neće diplomirati preko noći. Potreban je trud iz dana u dan, plodovi truda doći će nakon dužeg vremena. Mnogi ljudi nemaju strpljenja, žele sve sada i odmah, a to tako ne ide. Da bude bolje vrijeme, treba iz dana u dan raditi na tome. |
25.06.2007., ponedjeljak
Sveti Ivan Krstitelj
|
Isus je za sv. Ivana Krstitelja rekao, da je najveći rođeni od žene, ali da je i najmanji u Kraljevstvu Božjem veći od njega (-za one u raju vrijede drugi kriteriji). Njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači „Gospodin je milostiv“ (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan. Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: „I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštanja njegovu narodu.»  Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti. Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako prpovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: “Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.“ Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odbrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba. |
22.06.2007., petak
Magdalena Pereš-Vuksanović
|
Ova žena ima vrlo neobičan životopis, kao da je scenarij pustolovnog filma. Gotovo je potpuno nepoznata, ne znam tko je čuo za nju. Baš bi bilo odlično, kada bi netko o njenom životu snimio film. (Jelaške kraj Vareša, BiH, 1606. – Rim, 31. prosinca 1670.) – hrvatska redovnica, umrla na glasu svetosti Djetinjstvo Rodila se u u selu Jelaškama, odakle je i pisac fra Matija Divković. Već kao dijete odlikovala se mnogim vrlinama i velikom pobožnošću. U blizini njenog sela je Olovo, poznato marijansko proštenište. Odlučila je čitav život provesti u djevičanstvu. Željela je ići u samostan, ali tada nije bilo ženskih samostana u Bosni, zbog turske vladavine. Burna mladost Roditelji su je nagovarali na udaju, ali ona nije željela. Mladić Frano Božić zaprosio ju je, kada je imala 18 godina. Odbila ga je. Frano je tada oteo Magdalenu sa sedmero prijatelja i na razne načine, pokušavao je nagovoriti na ženidbu. Pristala je tek kada je Franin brat Mustaj, koji je prešao na islam, zaprijetio Magdaleni, da će je odvesti sa sobom i da će onda njemu biti žena. Frano Božić i Magdalena, vjenčali su se pred svećenikom, ali ona je u duši odlučila, da neće prihvatiti taj brak, jer je Frano loše postupao s njom. Kada je Magdalena odbijala spolne odnose s Franom, zatvorio ju je u osamljenu kuću. Nakon trinaest dana, uspjela je pobjeći. Vratila se u kuću roditelja, ali su je opet oteli, a ona je pobjegla nakon dva dana. Odlučila se prerušiti u muškarca i otišla je u goru među vukove. Nije dugo izdržala, zbog nedostatka hrane. Otišla je na put i završila u Sremskoj Mitrovici, gdje je i dalje bila preobučena u muškarca te se prozvala Ivan. Radila je kod bogatog čovjeka. Toliko mu se svidjela, da je želio posvojiti je i bogati oženiti, misleći da je muško. Zbog toga je otišla i šest mjeseci čuvala konje u Modriči, a nakon toga osamnaest mjeseci služila u modričkom franjevačkom samostanu. Franjevci su htjeli, da uđe u franjevački red, misleći da je muško, zbog čega je opet morala otići, da je ne otkriju. Došla je u nepriliku, jer su je Turci smatrali vojnim obveznikom pa je morala služiti kao vozar oružja za vrijeme Budimskog rata 1626. godine. Oboljela je u ratu i oporavljala se. Otkrila je svoju tajnu jednom biskupu, koji ju je poslao u Dalmaciju, gdje je godinu dana radila kod jedne plemkinje. Vratila se u rodni kraj 1629., ali nije tamo dugo ostala. U Dalmaciji je nastavila živjeti preobučena u muškarca. Jedan trgovac žitom, na prijevaru odveo ju je u Veneciju, gdje ju je prodao mletačkoj vojsci. U Bresciji, šest je mjeseci obavljala vojničke vježbe i strepila, da li će je otkriti. Pobjegla je s jednim Francuzom u Milano, a od tamo je pješke sama išla do Rima. Prenoćila bi pod vedrim nebom, a hranila se povrćem iz vrtova i travom. Život u Rimu Došla je u Rim 1632. U Bazilici sv. Petra, našla je svećenika iz Dalmacije, koji joj je pomogao. Taj svećenik je vjerojatno bio Bartol Kašić. Dugi niz godina, služila je kod jedne gospođe u Rimu. Javio se njen otmičar Frano Božić, koji je tražio da mu se vrati, no od toga nije bilo ništa. Njen ujak fra Martin Brguljanin došao je kao predstavnik bosanskih franjevaca na kapitul u Rim 1639., prepoznao ju je i potvrdio njenu krepost. Prednjačila je uzornim životom. Postala je članica franjevačkog svjetovnog reda pod imenom Franjica Slavonka. Slavonka je tada značilo Hrvatica. Živjela je u samostanu od ožujka 1663., ali je imala pravo na slobodu kretanja i imovinu. Umrla je 31. prosinca 1670. na glasu svetosti. Sahranjena je u crkvi sv. Dominika i Siksta u Rimu. Još za njena života, Severano je napisao njen životopis. Naziva je “bošnjačkom Jeanne d'Arc”. Dr. L. Jelić iz Zadra, napisao je njenu biografiju 1904. godine pod nazivom “Gragja za životopis Magdalene Pereš-Vuksanović, poznate pod imenom Franice Slavonke”. Hrvatski književnik Velimir Deželić Stariji napisao je roman o njoj pod nazivom “Mandaljena pobjednica”, 1926. |
18.06.2007., ponedjeljak
Šok terapija
|
Rijetko pišem o osobnim temama. Trudit ću se pisati češće. Kada pišem o nečemu općem, riječi mi idu same od sebe, a sada važem svaku riječ i pazim što ću napisati. Već par mjeseci na pameti su mi uglavnom dvije stvari: posao i ljubav. Opisat ću kako se stvari odvijaju, da dobijete uvid. Krenut ću prvo od posla. Mučio sam se i trudio godinama, da završim fakultet. Studiranje je bilo teško, ali sam imao jaku volju i vjerovao sam, da ja to mogu. Uz trud, sve je to nekako išlo dobro, malo po malo. Najviše sam se namučio s diplomskim radom. To mi je bila velika škola. Imao sam jako zahtjevan, opširan i dugotrajan diplomski rad. Više puta sam bio u panici, kako ću to privesti kraju, jer je bilo kriza, no vjerovao sam da se može. Trajalo je puno duže od mojih očekivanja i mogao sam neke stvari bolje i brže, no ipak je i tome došao kraj. Kao što mnogi znaju, završio sam Šumarski fakultet u ožujku ove godine. Vrlo brzo sam podnio zahtjev za pripravnički staž. Da bi mogao raditi u svojoj struci, moram prvo stažirati godinu dana. Čekao sam više od mjesec dana, da mi kažu i jave. Moji roditelji su mi dosta pomogli. Mama me stalno potiče da učinim nešto, a tata ima mnogo prijatelja i poznanika. Oko pet-šest ljudi su lobirali za mene, ali bez rezultata. Onda je na scenu stupio, moj krsni kum i tako sam dospio na razgovor u uredu direktora. Razgovor je bio u 7 ujutro, bio sam primljen vrlo ljubazno. Vijest je bila, da je velika gužva i da me mogu primiti na staž u veljači 2008. Saznao sam, da u drugim gradovima, ne trebam ni pokušavati, jer svuda prioritet imaju domaći. Ako ipak bude moguće stažirati prije u nekom drugom gradu, javit će mi. Odlučio sam, da ću do veljače 2008. tražit privremeni posao. Prijavio sam se na Zavodu za zapošljavanje. Ima puno poslova, ali se ne vidim npr. u staračkom domu, na plantaži šparoga, kao vozač šlepera ili kao zidarski pomoćnik. Bar ne još sada, kada mi nije sila. Savjetnica je bila ljubazna i rekla da će me nazvati, kada dođe neki posao, koji bi bio primjereniji za mene. Ali, telefon još nije zazvonio. Nedavno se aktivirao stric i pokušava mi pomoći da stažiram prije veljače 2008., ali još nije ništa konkretno postignuto. Moj prijatelj s faksa je diplomirao u rujnu prošle godine i još ne stažira i nema posao, a saznao sam prekjučer za jednu prijateljicu, koja je diplomirala u ožujku, kada i ja,na Filozofskom fakultetu, da također ne može naći posao. Ali, ima i onih, koje poznam, koji su dobili staž. Ljubav. Predugo nemam curu od prosinca 2005. Prije je nekako bilo puno lakše, nisam se posebno ni trudio i bio sam u vezi. Nedostaje mi ljubav, nježnosti, puse, maženja, prisnost, leptirići, kemija, zagrljaji, osjećaj sreće i zadovoljstva. Ja sam jako strpljiv i mogu dugo izdržati sam. Trenutno mi ni nije prioritet, da budem u vezi, makar to želim, nego želim postati zreo, sposoban, iskusan i bolji. Želim biti pravi muškarac. Želim razviti svoje potencijale, biti ono što trebam biti. Napredovao sam puno, što se tiče sigurnosti, pristupa, komunikativnosti, no može biti još bolje i malo po malo se kreće u onom smjeru, kako bi trebalo biti. Živim za budućnost, jer sadašnjost nije po mojoj mjeri. Ima jedna cura, koja mi se sviđa. Po mom je ukusu po karakteru, ponašanju i izgledu. Upoznao sam se s njom i činio ono što sam mislio da je najbolje. Doživio sam s njom lijepih trenutaka, imamo dobru komunikaciju. Ona je cura, kakvu se teško nađe, iskusnija je od mene i zrelija, ulažem puno energije da budemo na istome nivou. Ona je gotovo stalno imala dečka od kada je bila djevojčica. Sada je rijetko razdoblje, kada nema dečka. Znam, da je osvojiva, ali još nisam našao put do njenog srca. Strepim, da se ne pojavi neki drugi dečko, jer cura poput nje nije dugo sama. Jučer sam dobio jedan mail. Vrlo je potresan. To je priča o djevojci Jacqueline Saburido.  Bila je jedinica. Živjela je u Venecueli. Roditelji su joj se razveli. Živjela je kao i druge cure njene dobi, imala je normalan život do prosinca 1999. Studirala je u Venecueli, bilo joj je teško i uzela je pauzu, otišla je u Ameriku učiti engleski jezik. Bila je u autu s četvero mladih. Udario ih je drugi auto, kojim je upravljao 17-godišnji student koji je bio na putu kući, a nakon što je s prijateljima popio nekoliko "teških" čašica. Dogodila se stravična prometna nesreća. Dvoje mladih je odmah poginulo, dvoje je bilo lakše ozlijeđeno. Jacqueline je bila uklještena i nije mogla van iz auta. Auto se zapalio i Jacqueline je gorjela 45 sekundi, dok je nisu izvukli. Liječnici joj nisu dali šanse, da će preživjeti, no ipak su pokušali što su mogli. Čudom je preživjela, ali amputirali su joj prste, ostala je bez kose, oba uha, nosa, usana, očnih kapaka i vid joj je oslabio!!!!!! Bila je na više od 50 operacija. Izgleda zastrašujuće i nakon svih tih operacija. Vozač je osuđen na 14 godina zatvora. Jacqueline se uključila u kampanju protiv vožnje u pijanom stanju. Gostovala je u Oprah showu 2003. Ljudi se dive njenoj hrabrosti, pozitivnosti i trudu, da što manje ljudi strada u prometu. Oprah je rekla, da Jacqueline od svih ljudi koje je upoznala ima najveću unutrašnju ljepotu. Ali, Jacqueline izgleda i danas tako, da se nisam usudio staviti njenu fotografiju na blog. Prestrašno je! Sad ponovno živi u Venecueli, njena majka ima rak. Kada sebe usporedim sa Jacqueline Saburido, moji problemi su prava sitnica, moj život je lijep, ja sam sretan čovjek. Nemam pravo na ništa prigovarati. Nemam pravo govoriti, da je meni teško. Premalo sam zahvalan Bogu na svom životu, zdravlju, na onome što je dobro. Bože hvala ti na Tvojoj ljubavi, na Tvojim darovima, pomozi Jacqueline Saburido, pruži joj ono što najviše treba, učini da i ona bude sretna! |
14.06.2007., četvrtak
Blagdan Srca Isusova
Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek 1765. g. papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi. Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Sv. Margareta Marija Alacoque imala je od 1673. g. do 1675. g. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove "veliko ukazanje", a bilo je 16. lipnja 1675. g., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: " Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima. " Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: " Obećajem ti, da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju." |
12.06.2007., utorak
Blagdan sv. Ante Padovanskoga
 Došao je i taj dan, jučer sam završio Trinaest utoraka sv. Anti. U početku mi se činilo dalekim, ali je došlo relativno brzo. Moja župa se zove po sv. Anti Padovanskom, on je zaštitnik župe. Njegov dan se slavi intenzivnije nego Božić ili Uskrs, dođe na tisuće ljudi i izdaleka. Tako je i u Našicama, Koprivnici i mnogim drugim mjestima, koja imaju crkvu sv. Ante. Taj dan mi je kao drugi rođendan, poseban je doživljaj i ugođaj, svečano i ugodno. Već je mama priredila sutrašnji ručak, jer sutra radi dopodne, baš je fino ;) Meni je sv. Ante posebno drag iz mnogo razloga. Položio sam zadnji ispit na njegov dan. Koliko puta sam izgubio neku stvar, ključeve i sl. molio sam se njemu i pronašao jako brzo. On je vrlo poseban čovjek, budući da je hodao Zemljom prije 800 godina, a još uvijek je aktualan i popularan. Sv. Ante Padovanski moli za nas! |
11.06.2007., ponedjeljak
Trinaesti utorak sv. Antunu Padovanskom
|
Ak’ čudesa tražiš, gle! Smrt i bludnja, nevolje, Vrag i guba nestaju. Zdrave bolesnici. More, lanci padaju, Uda, stvari propale Mole i dobivaju Mladi pa i starci. Iščezava pogibelj, Prestaju i potrebe. Neka kaže tko to zna, Pa i Padovanci! More, lanci... Slava Ocu. More, lanci... Moli za nas sveti Ante, da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Crkvu tvoju, Bože, neka razveseli zavjetni spomen svetog Antuna, priznavaoca tvojeg i naučitelja da se uvijek utvrđuje duhovnom pomoći i bude dostojna uživati radost vječnu. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Sv. Antune, ti nisi svetac jednoga mjesta ili zemlje, ti si svetac gotovo čitavoga svijeta. Neka se tvojim zagovorom Božje kraljevstvo još više širi po svijetu i donese mir, ljubav i spasenje svim ljudima. Slava Ocu... Molitva u svim prilikama Skrušenim i poniznim srcem dolazim k tebi, o tješitelju žalosnih, preblagi sv. Ante i molim, pogledaj na moju muku i na moj teški križ, pod kojim uzdišem. Priteci mi u pomoć, jer ti pomažeš svima, koji te zazivaju. Moli za me kod našega Gospodina Isusa, koji naše molitve po svojem milosrđu sluša, no radi naše nevrijednosti pravedno nam pomoć uskraćuje. Ti, pak, o sv. Ante, koji si njegov vjerni službenik, sve možeš kod njegova očinskoga Srca; a ovaj pravedni Sudac ne može odbiti tebi svome vjernom prijatelju. Stoga, o slatki zaštitniče, prije svega te molim, da mi isprosiš oproštenje mojih grijeha, da tim lakše zadobijem traženu pomoć u svojoj muci. Uslišaj me u nevolji, da ja ovdje za kratko, a gore navijek velikoga Boga hvalim i slavim. Amen  Zaključna molitva Milostivo primi, o Bože, moju prošnju i okruni moje smjerno pouzdanje, koje stavljam u zasluge Isusove i zagovor sv. Ante, utješi moje ražalošćeno srce i milošću mi pomozi u ovoj nevolji. Pokaži se na meni pravim pomoćnikom, kao što te veličaju i slave bezbrojni, koje si tako milostivo uslišao i iz njihove ih nevolje oslobodio. Tebe, veliki prijatelju Božji, sveti Ante, ponovno molim za tvoje vanredne milosti, kojima si na zemlji svijetlio i kojima si nedokučivo blaženstvo u nebu postigao te za onu svetu ljubav, kojom si pobožno svoje srce često Bogu i Spasitelju predavao, da me svojim zagovorom u mojoj nevolji podupreš svojom moću, koju ti je Bog dao, te meni od Njega potrebitu milost isprosiš. Amen. p.s. U Iraku svakodnevno umire mnogo ljudi. U posljednje vrijeme, ubijaju svećenike i kršćane. Mi na Zapadu, kao da smo postali imuni i više ništa ne osjećamo prema tim ljudima i svejedno nam je, na jedno uho vijest uđe, a na drugo izađe. Trebali bi konstantno prezirati rat i dati svoj glas za mir, suosjećati s tim ljudima, pomoliti se za njih. I kod nas je bio rat i bilo nam je drago, kada nas se netko sjetio, nismo razumijeli kako je nekima vani svejedno za nas. Ne zaboravite te ljude u nevolji! Bog im pomogao! |
06.06.2007., srijeda
Euharistijska čuda
|
Euharistijsko čudo u Ludbregu Godine Gospodnje 1411., jedan svećenik slavio je svetu misu. Za najvažnijeg dijela svete misne žrtve – pretvorbe – kada se na svećenikove riječi i djelovanjem Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik je posumnjao u istinitost tvrdnje kako on nakon pretvorbe u rukama drži pravo Tijelo Isusovo, a u kaležu pravu Krv Isusovu. Dospijevši do dijela svete mise gdje se Sveta Hostija lomi u tri dijela, a jedan mali dio se spušta u kalež s Krvlju Isusovom kako bi se simbolično označilo ponovno sjedinjenje Isusovog Tijela, Krvi i duše, svećenik je opazio da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Silno zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem, brzo je spremio kalež sa Svetom Krvlju iza oltara i završio misu.  Papa Julije II (1503. – 1513.) je za vrijeme svog pontifikata dva puta slao svoje legate u Ludbreg kako bi pomno istražili stvar. Ispitivali su se svjedoci, a istragu je vodio odbor uglednih svjetovnjaka i svećenika. Glavnu je riječ vodio papin legat Leonardo Schketa, svećenik iz Aquileje. Spomenuti legati preslušali su mnogo ljudi koji su tvrdili da su uslišani i ozdravili od mnogih bolesti, ali prihvaćene su izjave samo nekolicine. Radilo se o neshvatljivim čudesnim ozdravljenjima od raznih bolesti i tjelesnih povreda. Ozdravljeni su tvrdili kako su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i nije više bilo nade u ozdravljenje, učinili zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, i nakon toga zdravlje im se povratilo. Među svjedocima bilo je ljudi iz bliže i daljnje okolice: iz Gornje Štajerske, Srijema i sjeverne Mađarske. Papa Julije II i sam je želio vidjeti tu rijetku relikviju, te je ona otpremljena u Rim. Zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja i ozdravljenja, papa Julije II nije uspio završiti istragu, ali je redigirao sadržaj bule kojom je dozvolio javno štovanje relikvije. Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X, prihvativši odredbe svog prethodnika, izdao je tu bulu pod svojim imenom 12. ožujka 1513., odobrivši javno štovanje relikvije Svete Krvi Isusove nastale euharistijskim čudom u Ludbregu. Relikviju je Leon X u svečanoj procesiji nosio Rimom, a zatim ju je zajedno s bulom vratio u Ludbreg. Do drugog svjetskog rata original bule nalazio se u arhivu obitelji Batthyany u Körmendu, a sačuvano je i nekoliko vjerodostojnih prijepisa. Jedan od tih je prijevod dr. Antuna Sovića, sveučilišnog profesora iz Velikog Bukovca. Vrativši relikviju Svete Krvi u župnu crkvu Presvetog Trojstva u Ludbreg, papa Leon X je crkvu obdario oprostima od vremenitih kazni koje se nakon smrti moraju odsluživati u čistilištu. Četiri su uvjeta pod kojima se može ostvariti taj oprost u ovoj crkvi, gdje se relikvija čuva i izlaže vjernicima na štovanje i poticanje pobožnosti prema Euharistijskom Spasitelju, naročito na prvu nedjelju rujna: pohoditi crkvu u Ludbregu, ispovijediti se i pričestiti, na nakanu sv. Oca izmoliti neke molitve u čast Sv. Krvi, izvršiti jedno djelo milosrđa. Euharistijsko čudo u Ostini u Italiji Svećenik Gian Paolo Faroni, molio se u 15 sati, 23.svibnja 2003.g. Primjetio je iznenada da je hostija u pokaznici prekrivena purpurnom krvlju s jedne strane, a sa druge strane hostija se znojila. Kada je svećenik dodirnuo pokaznicu, bila je topla. I drugi ljudi su to vidjeli i bili svjedoci. Na hostiji su se pojavila dva grčka slova, alfa i omega, koja nisu bila prije toga, niti su ih ljudi napravili prilikom izrade hostije. U Bibliji piše da je Isus za sebe rekao da je on Alfa i Omega, što znači Početak i Svršetak, jer su alfa i omega, prvo i zadnje slovo grčke abecede. Na Badnjak, 24.prosinca 2003. objavljeni su rezultati ispitivanja koji su obavljeni na Medicinskom institutu u Firenci. Analizom su se dobili rezultati: -Radi se o ljudskoj muškoj krvi -Krvna grupa je AB, rezus faktor Rh+ -Krv je ista koja je bila i prilikom Euharistijskog čuda u Lancianu i koja se nalazi na Torinskom platnu (to je platno u koje je Isus bio obavijen, nakon smrti na križu, pronađeno je u Jeruzalemu i prenijeto u Torino) -Napravljene su sve moguće analize na DNA Euharistijsko čudo u Lancianu u Italiji  Tamo je svećenik reda svetog Basila, u crkvi svetog Legontiana, posumnjao u stvarnu prisutnost Isusovu u hostiji. Za vrijeme mise, hostija se je promijenila u pravo meso, a vino u pravu krv. Od godine 1574. različiti testovi su pravljeni na tom čudu. Godine 1970-71, a djelomično i 1981 naučna istraga je pravljena. Istraživao je naučnik, Prof. Odoardo Linoli, profesor anatomije, patologije, kemije i kliničke mikroskopije. S njim je testove pravio i Prof. Ruggero Bertelli iz Siene. Analiza je pokazala, dokazano mikroskopskim fotografijama: -meso je pravo meso, krv je prava krv, -krv i meso su ljudskog roda, -meso je mišić srca, u mesu vidimo u sekciji: myocardium, endocardium, vagus nerve, lijeva klijetka srca, meso je "srce" kompletno u osnovnoj strukturi, -meso i krv imaju istu krvnu grupu: AB, -u krvi su proteini istih normalnih proporcija kao sto su nađeni u normalnoj svježoj krvi, u krvi su minerali, -sačuvanost mesa i krvi, koji se normalno drže 12 stoljeća, i izloženi su atmosferskim i biološkim agentima, ostaje neobjašnjivo. Dakle, Isus ima krvnu grupu AB i rezus faktor Rh+. |
04.06.2007., ponedjeljak
Dvanaesti utorak sv. Antunu Padovanskom
|
Ak’ čudesa tražiš, gle! Smrt i bludnja, nevolje, Vrag i guba nestaju. Zdrave bolesnici. More, lanci padaju, Uda, stvari propale Mole i dobivaju Mladi pa i starci. Iščezava pogibelj, Prestaju i potrebe. Neka kaže tko to zna, Pa i Padovanci! More, lanci... Slava Ocu. More, lanci... Moli za nas sveti Ante, da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Crkvu tvoju, Bože, neka razveseli zavjetni spomen svetog Antuna, priznavaoca tvojeg i naučitelja da se uvijek utvrđuje duhovnom pomoći i bude dostojna uživati radost vječnu. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Milostivi sv. Antune! Ti pomažeš svima koji se k tebi utječu. Sličan si suncu koje sve obasjava. I meni siromahu pruži pomoć i usliši me kad te molim. Slava Ocu...  Molitva u nuždi siromaštva Nestalo je o sv. Ante, po tvom zagovoru nužde kod svih, koji su ti pouzdano vapili. Čuj prošnju i mene nevoljnoga, koji sam u velikoj nuždi i siromaštvu. Radi siromaštva, kukavno živim, gladujem, golotinju i dug trpim. Ti vidiš moje tužno stanje. Ah, smiluj mi se! O Isuse, uslišaj sv. Antu, koji za me moli po onoj ljubavi, kojom si Ti u obličju predragog djeteta na njegovim čistim rukama počivao. Izbavi me iz moje nevolje, kako je tebi najdraže. No, hoćeš li da dulje trpim, to mi daj i milost strpljivosti po zaslugama sv. Ante, da Tebi za ljubav trpim i da križu ne podlegnem. Ja svoje siromaštvo sjedinjujem s tvojim presvetim siromaštvom. Amen. |
03.06.2007., nedjelja
Presveto Trojstvo
|
Presveto Trojstvo je katolički blagdan, jedan od najvažnijih u crkvenoj godini. Slavi se danas, u nedjelju prije blagdana Tijelova. Po Crkvenom nauku: Bog je jedan, što je prva istina kršćanske vjere. No, taj jedan Bog je u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je jedan, ali trojstven. Bog kao Presveto Trojstvo, objavio se prilikom Isusova krštenja na rijeci Jordan: "Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: "Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Lk 3,21-22)"  Širom Hrvatske ima mnogo župa Presvetog Trojstva, u okolici mog grada je selo Veliko Trojstvo, koji u svom grbu ima Presveto Trojstvo (na slici). |
