Pregled posta

Šok terapija

Rijetko pišem o osobnim temama. Trudit ću se pisati češće. Kada pišem o nečemu općem, riječi mi idu same od sebe, a sada važem svaku riječ i pazim što ću napisati. Već par mjeseci na pameti su mi uglavnom dvije stvari: posao i ljubav. Opisat ću kako se stvari odvijaju, da dobijete uvid.

Krenut ću prvo od posla. Mučio sam se i trudio godinama, da završim fakultet. Studiranje je bilo teško, ali sam imao jaku volju i vjerovao sam, da ja to mogu. Uz trud, sve je to nekako išlo dobro, malo po malo. Najviše sam se namučio s diplomskim radom. To mi je bila velika škola. Imao sam jako zahtjevan, opširan i dugotrajan diplomski rad. Više puta sam bio u panici, kako ću to privesti kraju, jer je bilo kriza, no vjerovao sam da se može. Trajalo je puno duže od mojih očekivanja i mogao sam neke stvari bolje i brže, no ipak je i tome došao kraj. Kao što mnogi znaju, završio sam Šumarski fakultet u ožujku ove godine. Vrlo brzo sam podnio zahtjev za pripravnički staž. Da bi mogao raditi u svojoj struci, moram prvo stažirati godinu dana. Čekao sam više od mjesec dana, da mi kažu i jave. Moji roditelji su mi dosta pomogli. Mama me stalno potiče da učinim nešto, a tata ima mnogo prijatelja i poznanika. Oko pet-šest ljudi su lobirali za mene, ali bez rezultata. Onda je na scenu stupio, moj krsni kum i tako sam dospio na razgovor u uredu direktora. Razgovor je bio u 7 ujutro, bio sam primljen vrlo ljubazno. Vijest je bila, da je velika gužva i da me mogu primiti na staž u veljači 2008. Saznao sam, da u drugim gradovima, ne trebam ni pokušavati, jer svuda prioritet imaju domaći. Ako ipak bude moguće stažirati prije u nekom drugom gradu, javit će mi. Odlučio sam, da ću do veljače 2008. tražit privremeni posao. Prijavio sam se na Zavodu za zapošljavanje. Ima puno poslova, ali se ne vidim npr. u staračkom domu, na plantaži šparoga, kao vozač šlepera ili kao zidarski pomoćnik. Bar ne još sada, kada mi nije sila. Savjetnica je bila ljubazna i rekla da će me nazvati, kada dođe neki posao, koji bi bio primjereniji za mene. Ali, telefon još nije zazvonio. Nedavno se aktivirao stric i pokušava mi pomoći da stažiram prije veljače 2008., ali još nije ništa konkretno postignuto.
Moj prijatelj s faksa je diplomirao u rujnu prošle godine i još ne stažira i nema posao, a saznao sam prekjučer za jednu prijateljicu, koja je diplomirala u ožujku, kada i ja,na Filozofskom fakultetu, da također ne može naći posao. Ali, ima i onih, koje poznam, koji su dobili staž.

Ljubav. Predugo nemam curu od prosinca 2005. Prije je nekako bilo puno lakše, nisam se posebno ni trudio i bio sam u vezi. Nedostaje mi ljubav, nježnosti, puse, maženja, prisnost, leptirići, kemija, zagrljaji, osjećaj sreće i zadovoljstva. Ja sam jako strpljiv i mogu dugo izdržati sam. Trenutno mi ni nije prioritet, da budem u vezi, makar to želim, nego želim postati zreo, sposoban, iskusan i bolji. Želim biti pravi muškarac. Želim razviti svoje potencijale, biti ono što trebam biti. Napredovao sam puno, što se tiče sigurnosti, pristupa, komunikativnosti, no može biti još bolje i malo po malo se kreće u onom smjeru, kako bi trebalo biti. Živim za budućnost, jer sadašnjost nije po mojoj mjeri. Ima jedna cura, koja mi se sviđa. Po mom je ukusu po karakteru, ponašanju i izgledu. Upoznao sam se s njom i činio ono što sam mislio da je najbolje. Doživio sam s njom lijepih trenutaka, imamo dobru komunikaciju. Ona je cura, kakvu se teško nađe, iskusnija je od mene i zrelija, ulažem puno energije da budemo na istome nivou. Ona je gotovo stalno imala dečka od kada je bila djevojčica. Sada je rijetko razdoblje, kada nema dečka. Znam, da je osvojiva, ali još nisam našao put do njenog srca. Strepim, da se ne pojavi neki drugi dečko, jer cura poput nje nije dugo sama.

Jučer sam dobio jedan mail. Vrlo je potresan. To je priča o djevojci Jacqueline Saburido.



Bila je jedinica. Živjela je u Venecueli. Roditelji su joj se razveli. Živjela je kao i druge cure njene dobi, imala je normalan život do prosinca 1999. Studirala je u Venecueli, bilo joj je teško i uzela je pauzu, otišla je u Ameriku učiti engleski jezik. Bila je u autu s četvero mladih. Udario ih je drugi auto, kojim je upravljao 17-godišnji student koji je bio na putu kući, a nakon što je s prijateljima popio nekoliko "teških" čašica. Dogodila se stravična prometna nesreća. Dvoje mladih je odmah poginulo, dvoje je bilo lakše ozlijeđeno. Jacqueline je bila uklještena i nije mogla van iz auta. Auto se zapalio i Jacqueline je gorjela 45 sekundi, dok je nisu izvukli. Liječnici joj nisu dali šanse, da će preživjeti, no ipak su pokušali što su mogli. Čudom je preživjela, ali amputirali su joj prste, ostala je bez kose, oba uha, nosa, usana, očnih kapaka i vid joj je oslabio!!!!!! Bila je na više od 50 operacija. Izgleda zastrašujuće i nakon svih tih operacija. Vozač je osuđen na 14 godina zatvora.
Jacqueline se uključila u kampanju protiv vožnje u pijanom stanju. Gostovala je u Oprah showu 2003. Ljudi se dive njenoj hrabrosti, pozitivnosti i trudu, da što manje ljudi strada u prometu. Oprah je rekla, da Jacqueline od svih ljudi koje je upoznala ima najveću unutrašnju ljepotu. Ali, Jacqueline izgleda i danas tako, da se nisam usudio staviti njenu fotografiju na blog. Prestrašno je! Sad ponovno živi u Venecueli, njena majka ima rak.

Kada sebe usporedim sa Jacqueline Saburido, moji problemi su prava sitnica, moj život je lijep, ja sam sretan čovjek. Nemam pravo na ništa prigovarati. Nemam pravo govoriti, da je meni teško. Premalo sam zahvalan Bogu na svom životu, zdravlju, na onome što je dobro.

Bože hvala ti na Tvojoj ljubavi, na Tvojim darovima, pomozi Jacqueline Saburido, pruži joj ono što najviše treba, učini da i ona bude sretna!

Post je objavljen 18.06.2007. u 08:53 sati.