Pir
Eto sam i to probao.
Prvi put u životu bio sam na piru zajedno sa Rokom i tako okusio svu pokoru roditeljske brige. Čućina se sestra udavala jučer, a cijeli tjedan tekle su nervozne i teške pripreme. Sav teret prepreme tradicionalnog vjenčanja očitavao se jučer na licu moje punice. Punac je malko bio zbunjen, a moja Čući uzbuđena skoro ko i mlada. Roku je sav taj šušur bio jako zanimljiv pa su se izmjene raspoloženja od oduševljenosti do iznerviranosti, te od smijeha do plača, bile učestale ko i zvuk harmonike u pjesmama koje su treštale sa zvučnika. Roko ipak nije ugazio u tortu niti se spičkao niz stepenice, pa si mogu čestitati uspješno obavljen zadatak. Kuća je bila pomno uređena, puna cvijeća, a iznijeti su i stolovi sa bogatom trpezom pred kuću, za svatove i susjede. Centralno je mjesto na tom vanjskom stolu zauzimao soparnik u punoj veličini sa metarskim promjerom. Naslušao sam se već ranije priča d starijih ljudi, kako bi dali sve jance i ribe, pršute i sireve, za dobar soparnik. Ja se nebi baš tako prsio, al da ga volim – volim ga.
Problem je bio što je je bio nenačet, pa su se svi vrtrili oko njega ko mačak oko vruće kašice, želeći omastiti brk a da ne ispadnu izjelice. Svi su čekali da ga neko načme pa da navale. Samo mušice nisu čekale. One nikog ne čekaju i veselo trljaju nogicama skakutavši od kolača do pršuta preko diplomatskih sendviča do soparnika. Kad sam odlomio komad soparnika s ruba, zahvalno me pogledalo par starijih susjeda te su njihove ručice sad veselo kupile fete soparnika na užas rečenih mušica koje su već bile u sasvim respektabilnom broju. Sjetio sam se tad sinjske alke. Jednom sam davno – ne sjećam se kako ni zašto – prisustvovao svečanom ručku u alkarskom domu. Trpeza je bila fantastična, ali netaknuta i vrlo uredno složena. Mnoštvo ljudi je razgovaralo i pravilo se nezainteresirano dok se konačno nije ustao Stipe Šuvar koji je tad bio političar s vrha, i uštipnuo prvi arambašić. U roku odma, svi su slijedili Stipu i za minut je stol od krasnoga složenca izgledao neredno ko Hajdukova momčad na terenu.
Uskoro se pojavio i mladoženja u vidno pripitom stanju, sa svojim hajducima u preočito prepijanom stanju. Harmonika i gitara, izađi mala, otvor ženo kapiju i ostali hitovi počeli su u svim tonalitetima izlazit iz masnih ustiju veselih svatova.
Kasnije se to urlanje nastavilo i pred Crkvom, uz bengalke i svašta nešto. Roko je uletao i izletao iz Crkve, trčao prema bengalkama, pokučavao skočiti u omanju provaliju, naginjao sa preko zida ne bi li vido brodove, plesao, pljeskao i dirigirao ručicama, podizao suknjice napirlitanim tetama i još štošta. Njegov se tatica samo znojio i znojio. Jesam li već rekao da je jučer bilo iznimno vruče.
Kasnije se slavlje nastavilo u Sali, a Roko je bivao sve luđi i luđi. Čuči i ja sad već posve intezivno razmišljamo o tome gdje da ga zboksamo na spavanje. Vrhunsko rješenje nalazimo u mom kumu (tek krštenom) i njegovoj trudnoj ženici. Nek se malo vježbaju.
Po povratku u salu konačno hvatam bocu i zadovoljno nalijevam gemištec. Ćuskanje na lake note teških borbenih pjesama koje su dvojac sintesajzer-gitara prilično uvjerljivo odrađivali, sad je predstavljalo pravi odmor u odnosu na ćuvanje Roka u takvom okruženju.
I tako. Svadba beše ko svadba...
|