normalan zivot

Ponešto nešto

Imam prijatelja - duša od čovjeka. Nadimak mu je Šuško, a nadimak od nadimka Šuši. Spada u vrstu ljudi - zaluđenih avanturista, pa je u svom životu obišao cijeli svijet te skupio različite dojmove o kulturama i običajima različitih naroda i narodnosti. Među najluđe pothvate svakako mu se ubraja kad je sa 20 godina starom Vespom krenuo sam iz Splita u Hamburg na nekakav skup Vespaša. I vratio se fala Bogu.
Kako i spada takvom avanturistu, Šuši je uvijek radoznao kao dječak, pun pitanja i nezasitan odgovorima. Jednom me tako pilio da mu objasnim zašto pišem blog, odnosno koja mi je radost izmjenjivanje komentara sa nepoznatim ljudima. Bilo bi mu malo kad bih rekao da ljudi svojim pisanjem prestaju biti nepoznati. Osobno nisam naročito aktivan bloger niti ulažem poseban trud, pa s pravom tvrdim da mi je blog mnogo više dao nego ja njemu. Pritom naravno podrazumijevam prijateljstva i poznanstva koja su neprocjenjiva, a uz to i šaku suza i vriću smija koje sam podijelio sa ljudima širom svijeta.
Dakle, Šuši je otvorio svoj blog. Uvjeren sam da Šuši ima ogroman potencijal, samo ga treba usmjeriti ka pravom pravcu. Pronađite ga na Mirotec blogu i pogurajte ga sa par komentara i savjeta.

Započela je sezona treće hrvatske vaterpolske lige. Primošten ne odustaje te se sa starim jarcima bori za svaku loptu protiv mlađih i nadobudnih sila drugih klubova. Nakon prve utakmice jasno je da sve teze o iskustvu i važnosti igranja "na svježinu" padaju u vodu. Spušili smo 18:6 od Filipjakova koji je dokazao da je trening u vaterpolu ipak bitan te da se treniranjem postižu bolji rezultati. Ja još uvijek žmirim i sebe uvjeravam da se opijanjem postiže bolja igra. Malo se vadimo na to da smo igrali desetkovani brojnim izostancima. Ovog petka je međutim gostovanje kod vječnog i najljučeg rivala - Brodarice. Tu ćemo konačno vidjeti gdje smo. Inače, aktualnosti oko kluba sada su krasno umotane u službenu stranicu. Stoga pođite na VK Primošten i ako budete pažljivo čitali i gledali možda shvatite tko je unatoč porazu bio najbolji (ho ho ho).

Ko ne pije pijančina nije

Denis 2004 - 2007

Odavno znam da napisat ću jednom ovaj post i odavno se bojim kako će ispasti.
Na današnji dan navršavaju se točno 3 godine otkako se ugasilo svjetlo.
Jeste li kad čuli da je netko umro od dobrote?
Jedno veliko i jako srce nije tog jutra izdržalo napore jednog naivca i vječnog dobrovoljca.
Denis je radio na koći i nije bio ronioc, al kad bi se zaplela mreža netko ju je morao otpetljati. Ko uvijek u svom životu, i tog je jutra on morao biti taj koji radi za druge.

Vidim da mi rečenice hvataju ćudan isprekidan ritam. Nisam planirao opisivati njegovu smrt, ali šta mogu kad mi se milijun puta u mislima pojavila ta slika koju srećom nisam vidio – njegovo mrtvo tijelo na površini mora daleko na pučini.

Bio je početak ljeta, a desio se kraj. I koji dan nakon smrti prvi put je zasvirala pjesma „Da te mogu pismon zvati“. Bio sam uvjeren da je ta pjesma samo naša – od ljudi koji su voljeli Denisa, nastala od nepoznatog autora čekajući Denisov odlazak kao pravi trenutak da izađe. I danas ta stvar, koliko god se izlizala, probudi u meni sjetu kakvu samo ona može.

3 godine su prošle, al nijedan dan nije prošao da se njega nisam sjetio. Najviše mi fali u sretnim trenucima kojih sam u te tri godine imao mnogo. Fali mi njegov lik da svijet u tim trenucima bude savršeniji nego što je mogao biti.
I inače kad bi zamišljao savršeni svijet bez njega ga nikad ne bi zamislio.

I ima dana kad osjetim njegovu prisutnost, nestvarno stvarnu. Čujem u mislima njegove komentare, pričini mi se digod njegovo nasmijano lice sa razbijenim čelom i izbrazdanim rukama i nogama od čestih padova i grubih poslova.
I danas kad se vozim skuterom po gradu, pa kad prođem pokraj zgodne pičke, uhvatim čvršće volan jer čekam da se Denis iza mene naglo okrene za 180 pa da se oboje zaljuljamo.

I ove ćemo subote igrat memorijalni turnir za našeg predsjednika i golmana Denisa Jurina. Opet će se Madračem oriti gromoglasni pozdrav: Za Denisa – Primošten. A ja ću sa suznim očima nijemo gledati u njegovu sliku sa crnim florom na stolu pored pobjedničkog pehara. I bit ću sjeban, al opet ponosan na uspomene.