normalan zivot

Denis 2004 - 2007

Odavno znam da napisat ću jednom ovaj post i odavno se bojim kako će ispasti.
Na današnji dan navršavaju se točno 3 godine otkako se ugasilo svjetlo.
Jeste li kad čuli da je netko umro od dobrote?
Jedno veliko i jako srce nije tog jutra izdržalo napore jednog naivca i vječnog dobrovoljca.
Denis je radio na koći i nije bio ronioc, al kad bi se zaplela mreža netko ju je morao otpetljati. Ko uvijek u svom životu, i tog je jutra on morao biti taj koji radi za druge.

Vidim da mi rečenice hvataju ćudan isprekidan ritam. Nisam planirao opisivati njegovu smrt, ali šta mogu kad mi se milijun puta u mislima pojavila ta slika koju srećom nisam vidio – njegovo mrtvo tijelo na površini mora daleko na pučini.

Bio je početak ljeta, a desio se kraj. I koji dan nakon smrti prvi put je zasvirala pjesma „Da te mogu pismon zvati“. Bio sam uvjeren da je ta pjesma samo naša – od ljudi koji su voljeli Denisa, nastala od nepoznatog autora čekajući Denisov odlazak kao pravi trenutak da izađe. I danas ta stvar, koliko god se izlizala, probudi u meni sjetu kakvu samo ona može.

3 godine su prošle, al nijedan dan nije prošao da se njega nisam sjetio. Najviše mi fali u sretnim trenucima kojih sam u te tri godine imao mnogo. Fali mi njegov lik da svijet u tim trenucima bude savršeniji nego što je mogao biti.
I inače kad bi zamišljao savršeni svijet bez njega ga nikad ne bi zamislio.

I ima dana kad osjetim njegovu prisutnost, nestvarno stvarnu. Čujem u mislima njegove komentare, pričini mi se digod njegovo nasmijano lice sa razbijenim čelom i izbrazdanim rukama i nogama od čestih padova i grubih poslova.
I danas kad se vozim skuterom po gradu, pa kad prođem pokraj zgodne pičke, uhvatim čvršće volan jer čekam da se Denis iza mene naglo okrene za 180 pa da se oboje zaljuljamo.

I ove ćemo subote igrat memorijalni turnir za našeg predsjednika i golmana Denisa Jurina. Opet će se Madračem oriti gromoglasni pozdrav: Za Denisa – Primošten. A ja ću sa suznim očima nijemo gledati u njegovu sliku sa crnim florom na stolu pored pobjedničkog pehara. I bit ću sjeban, al opet ponosan na uspomene.