Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
subota, 20.09.2008.
Ugrožena prava nepušača i ćevapčići
Ja sam od onih koji ne mogu dočekati zabranu pušenja na javnim mjestima. Iskreno, jako mi smeta smrad cigareta u zatvorenim prostorima. Mrzim kad ni kriva ni dužna smrdim po dimu. Kad dođem kući, legnem, a iz kose se sve puši... Pušači, džaba parfemi, džaba dezodoransi, džaba tuširanja - smrad cigarete je neuništiv, jako se osjetite. Pa šta ne živimo u okrutno zagađenom okolišu i bez cigareta? Rijetko se sretne pušač koji je svjestan mrakova koje cigareta nosi sa sobom. Rijetki su pušači koji će voditi računa o nepušačima i ne-zapaliti-cigaretu ili je ugasiti na zamolbu. Velika većina će te agresivno stati bombardirati njihovim-pravom-na-cigaretu. Dajte, ljudi, nitko vam ne brani da pušite, pušite kad god hoćete - samo ne na javnim mjestima gdje ima drugih ljudi. I to je to.
I gdje su tu moja prava da ne smrdim i ne udišem nikotin? E pa, društvo je, konačno, postalo toliko zrelo da nakon desetljeća i desetljeća terora pušača i nas, nepušače, netko će sada pokušati zaštititi. Koliko znam, u Zagrebu, osim u Profilovom kafiću u centru, nema nigdje kafić gdje je ZABRANJENO pušenje. Svuda se puši. Tužno.
Uopće ne sumnjam da će se taj zakon početi primjenjivati i u praksi, kao što puno ljudi izražava skepsu. Ako Turska to može - možemo i mi. Vidim i da je CNN počeo s kampanjama zabrane pušenja i zaštite djece, koje, također, nitko ništa ne pita. Jadna djeca čiji roditelji kod kuće puše (takvo sam i ja bila dijete).
Nego, zašto to sve pišem... danas su mi se jeli ćevapčići. Jako. Nisam ih dosta dugo jela. I onak' baš mi se jelo. Bila sam kod prijatelja u Novom Zagrebu, gdje ćemo šta ćemo, ajmo u Rubelj Grill. Vjerovali ili ne, ja tamo nikad nisam jela pa da i to probam. Došli smo u Rubelj Grilj u Utrinama. Uglavnom, mali prostor, nemaš šta vidjeti, par stolova. I mi da ćemo sjesti za ovaj stol lijevo, kad skužimo to je kutak za pušače (naljepnica). Jedan jedini stol za nepušače. Hops, ajmo na jedan od ovih stolova. Dva-tri zauzeta. Kad odjednom, skužimo, da SVI puše za tim stolovima! Dakle, svi sjede i puše u zoni za nepušače (koja predstavlja svih ovih ostalih 4-5 stolova). Osim što mi je koncept nevidljivog-zida između pušača i nepušača oduvijek bio zanimljiv, činjenica da su svi pušili u obrnutom dijelu konobara aspolutno nije smetala. Kad smo izlazili van, na njegovo pitanje "recite, izvolite" i moj komentar "smeta nam cigareta, svi puše u nepušačkom dijelu", on je samo ljupko slegnuo ramenima.
Eto, toliko o pravima nepušača.
Meni se i dalje jedu ćevapi. Gdje ćemo... Tu gdje je Rubelj Grill ima okolo cijeli kompleks kafića, pekara i slično. Kao da si na kolodvoru ili tržnici. I predloži nam domaćin da odemo u pečenjarnicu Šport par koraka dalje od Rubelja. Hajde, kontamo, valjda u Športu neće bit cigareta, kad ono! Ne može čovjek vjerovati! Veliki prostor podijeljen po pola i odvojen staklom, u lijevom za nepušače u desnom za pušače. Mi smo sa strahom ušli u nepušački dio i stvarno nisam mogla vjerovati da nikog nema od pušača. Nevjerojatno, ali istinito, zrak je bio čist!
Evo, fotkano iz nepušačkog dijela. S druge strane dijela sve isto - samo za pušače. Ovo nikad kod nas nisam vidjela i zato mislim da zaslužuje post.
Evo i terasica vani. Tu će, vjerojatno, poslije travnja 2009. bit "dio za pušače". A ovaj sadašnji nepušački dio tada će se udvostručiti u kvadratima rušenjem staklene barijere na gornjoj slici.
Gle ti vlasnika kako je korektno odvojio prostore. I dao i jednima i drugima šansu hehe... nikakvog fizičkog dodira s pušačima nema. Potpuno odvojeni prostori.
Ćevapi su isto bili ok. Nisam ih dugo jela, baš sam se fino naklopala. Poslije me malo bolio stomak, ali ne zbog ćevapa, već od brzine kojima sam ih smazala. Bolji poznavatalji ćevapa vjerojatno bi imali kritičniji stav, ali meni su bili, fakat, dobri. Roštilj je bio na ugljen. Omastila sam se full.
Plus, dobila sam komentar da ne jedem ćevape kako treba. Eto, nešto sam i naučila. Naime, ja uvijek "otkrijem" gornju lepinju, prebacim je na drugi dio tanjura i krenem jesti... ali ne... ne smije se tako, jer ti se sve hladi. Nikad ne otkrivati gornju lepinju i pustiti da se i lepinja i ćevapi hlade. Nikad. Stvarno pali.
Lepinja prije nego sam je okrenula i zbacila s ćevapa:
Ovu fotku poklanjam svim pušačima da se ne naljute na mene zbog ovog posta. S motom "žvačite ćevape, a ne duhan"!
(Dajte, ljudi, kanite se cigareta, trošite lovu i tijelo na pametnije stvari!)
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.