Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 28.03.2008.
O životu legendarne Alexandre David-Néel
Parižanka Alexandra David-Néel rođena je 1868. godine i živjela je nevjerojatnih 100 godinu. Nevjerojatnih, jer žena je imala toliko aktivan život, pun dalekih i opasnih putovanja. Njen najpoznatiji životni podvig bila je posjeta Lhasi, glavnom tibetanskom gradu davne 1924. godine. U to je vrijeme Lhasa bila zabranjena za strance. Alexandra je prva žena Europljanka koja je ušla u ovaj zabranjeni grad.
Sjetila sam se nje zadnjih dana kada zloglasni kineski režim ponovo javno pokazuje svu svoju brutalnost prema Tibetancima (i ne samo njima). Više desetljeća represije nad miroljubivim i duhovnim Tibetancima svakog prosječno emotivnog čovjeka mora duboko uznemiriti. Apsolutno sam za bojkot Olimpijskih igara u Kini. I to je slaba reakcija na milijune ljudi koji su stradali pod kineskom čizmom. No, da se vratimo na život ove neobične žene... napisat ću vam, zaista, ukratko o životu ove iznimne žene, ovo su vam čisto faktografski podaci, a o njenom prebogatom životu su napisane knjige i knjige...
Alexandra je napisala 30-ak knjiga o istočnjačkoj religiji, filozofiji i o svojim putovanjima. Kao dijete voljela je znanstvenu fantastiku, Julesa Verna, a sve je to moguće bio znak otpora prema strogim roditeljima i strogom odgoju. Prvi put je pobjegla od kuće kada je imala 5 godina. Već od najranijih dana imala je snažnu potrebu za spiritualnošću i slobodom. Interes za komparativne religije razvila je još u ranom djetinjstvu. Kao učenica katoličke crkve, u svojoj je sobi držala i statue Isusa i Bude. Cijeli život joj je bio posvećen istraživanjima i učenju. Bila je vrlo ponosna, individualka u svakom smislu riječi, žudjela je za slobodom koju nije mogla ostvariti unutar stroge buržoarske obitelji. Nekoliko je puta bježala od kuće. Putovanja su je snažno privlačila.
Uvijek je birala najduže rute i najsporije načine transporta.
Kao 18-godišnjakina sama je posjetila Englesku, Švicarsku i Španjolsku, što je, priznat ćete, i za današnje doba pomalo neuobičajeno, a kamoli u ono doba. Navodno je jedno vrijeme studirala u okviru Teozofskog društva poznate spiritualiste Madame Blavatsky.
U Aziju prvi put odlazi 1891. godine. Indiju je tada prošla uzduž i popreko. Dodatan izvor prihoda imala je kao pjevačica light-opera i novinarka. Naime, Alexandra je od 15-e studirala glazbu, voljela je pjevati i u nekim je ulogama u mladosti postigla znatan uspjeh. Pjevala je i u nekim opernim kućama. No, to ju je brzo napustilo, počele su je privlačiti neke sasvim druge stvari. Alexandra nije mogla zaboraviti "tibetansku glazbu" koju je čula još za puta u Indiju.
No, prije povratka u Aziju, Alexandra se odlučuje na posjet Sjevernoj Africi. Naravno da je Alexandra dobro vladala i Kuranom, a htjela je osobno doživjeti arapsku kulturu. U Tunisu sreće atraktivnog inženjera Philipea Néela, kojeg je uspjela uvjeriti da "prekine s praksom celibata". Tada, u 1904. godini, Alexandra je imala 36 godina. Iako uvjerena feministica, pristaje na brak. No, odbila je prakticirati tradicionalni brak kućanice. Suprug je osjetio da mu je supruga "opsjednuta putovanjima" i počinje je u tome podupirati. Čovjek je bio prosječan, tradicionalan muškarac toga doba. ALeksandra je obećala svom suprugu punom razumijevanja da će se vratiti iz Indije za 18 mjeseci. No, proći će 14 godina prije nego što će se supružnici vidjeti.
Nekoliko godina kasnije, Alexandra je opet na putu po Indiji. Imala je silnu želju naučiti što više o budizmu. Srela je dva puta 13-og Dalaj Lamu 1912. godine. Pitala ga je razno-razna pitanja u vezi budizma, što je u ono vrijeme bilo bez presedana za ženu.
Od 1914. do 1916. Alexandra živi u pećini u Sikkimu, blizu tibetanske granice. Prepuštena je meditaciji. Upravo tamo upoznat će mladog Aphura Yongdena, sikimskog monaha, koji će postati njen život partner za putovanja. Tamo se razvilo jedno od najneobičnijih prijateljstava 20. stoljeća! Prekrasno i doživotno! Zanimljivo, kasnije će Aphura i usvojiti. Kada su u svojim zajendičkim putovanjima u jednom trenutku prešli u Tibet i tamo se našli s Panchen Lamom u Shigatseu (1916.), Britanci, čiji je Tibet bio protektorat, protjeruju i Alexandru i Yongdena. Morali su napustiti područje, ali se nisu mogli vratiti u Europu jer je tamo bjesnio Prvi svjetski rat. Odlaze u Japan.
U Japanu Alexandra sreće Ekai Kawaguchija koji je posjetio Lhasu 1901. godine prerušen kao kineski liječnik. U Lhasi je u tajnosti živio 18 mjeseci. Totalno se zapalila da i sama posjeti Lhasu prerušena u muškarca-hodočasnika. Putuju preko Kine, od istoka na zapad i u Lhasu stiču 1924. godine. Zamislite proći pustinju Gobi, Mongoliju pješke... totalno nepoznate krajeve, nepoznate ljude, nepoznati jezik... hodati i hodati i hodati po gadnim vremenskim uvjetima, nema mapa, planinarskih karti... zasjede, banditi... nezamsilivi uvjeti... zima, snijeg, vjetar... bez opreme, bez hrane, vode... sve usput! Bio je prije dva-tri mjeseca dokumentarac o krvavom putu koje je ovo dvoje prošlo da bi došli do Lhase.
Baš je bio kao igrani dokumentarac, vidiš njih dvoje po planini, piče, snijeg, nigdje žive duše, pa se izgube pa se vrate, nigdje travke... hrane premalo, vode jedva, penju se, penju, nikad kraja... vjetar, snijeg, zima... ježite se dok to gledate, nevjerojatno sve zvuči, nemoguće! Užasan vjetar... onda je Yongdena iskrenuo nogu, to ih je potpuno usporilo. Molio ju je da ga ostavi da umre, jer nema šanse za preživjeti, čekala ih je oboje gotovo sigurna smrt u snijegu, ako mu nastavi pružati pomoć, ali ne! Nije bilo šanse da ga ostavi da umre, to nije bio njen stil. Vukla ga je na ramenu, korak po korak, a on je šepao uz nju i tako su danima hodali dok mu se noga, čudom, nije oporavila. Čudom! To su pioniri, to je volja, odanost, prijateljstvo, ludost, hrabrost, što li...
Prerušena u Tibetanca, provela je četiri mjeseca na cesti prije nego je konačno ušla u Lhasu i tako postala prva Europljanka koja je (tajno) ušla u taj grad. O tome je napisala i knjigu Moje putovanje u Lhasu. O tome koliko je opasnosti prošla i s kakvim se poteškoćama susretala ne treba puno govoriti! U Lhasi provode dva mjeseca. Alexandra je tada imala 55 godina.
Godine 1925. vraća se u Pariz gdje je ostvarila enorman uspjeh, javnost ju je obožavala! Zanimljivo, 1928. Alexandra se rastaje od supruga Philippea, iako će se kasnije pomiriti. Philippe će nastaviti podupirati njen life-style do kraja svog života. Kad je počela pisati knjige čak joj je bio agent. Ostali su iznimni prijatelji do kraja života. Zamislite brak u kojem uopće ne vidite svoju neobičnu ženu, ali joj financijski pomažete? Takvi su rijetki. Zato je ušao u povijest! I on je morao biti poseban i svjestan koliko posebnu ženu ima.
Godine 1928. nastanjuje se u gradu Digne, na jugu Francuske. Tamo je živjela gotovo deset godina tijekom kojih je pisala knjige, mnoge o misticizmu, filozofiji, vjeri. No, sve je više vuku opet putovanja. Sad već 69 godina kuje plan o novim putovanjima...
Godine 1937. Yongden i Alexandra kreću na put prema Kini preko SSSR-a. Drugi svjetski rat je već započeo. U Indiju uspjeva doći tek 1946. godine. Tada je već bila 78-godišnjakinja. Trebalo im je gotovo godinu dana da dođu kopnom do tamo.
Par se vratio u Francusku 1946. Ona je tada imala 78 godina. Pred kraj života, po povratku iz Indije, napisala je novi set raznih knjiga i održala niz predavanja na raznim europskim institucijama. Mučio ju je reumatizam, bila je to sad stara žena, kojoj je još samo ostalo učenje i pisanje. Posebno ju je pogodila smrt Yongdena 1955. godine. Strašno je odvojiti se od nekog s kim si toliko toga prošao u četiri desetljeća druženja. Bio je mlađi od nje 30 godina, ali su se nevjerojatno dobro podržavali, slagali i razumjeli. Alexandra nastavlja čitati i učiti i pisati... sve do svoje smrti u 100. godini. Zanimljivo, u 100-oj godini je otišla i produžila svoju putovnicu na opće čuđenje i šok zaposlenih u administraciji.
Njegova svetost, 14. Dalaj Lama posjetio je Digne i njenu kuću koja je danas muzej. Odao je počast hrabrosti ove žene. Godine 1973. urna s pepelom prve Europljanke koja je otkrila Tibet i njenog usvojenog sina, Lame Yongdena, prosuti su po vodama Gangesa.
Nemojte zaboraviti da Alexandra nije imala nikakve planinarske karte s ucrtanim putovima gdje se treba ići. Ne zaboravite da je išla krajevima u kojima se ratovalo. Bez opreme, novaca, ekipe... Konačno, nemojte zaboraviti da je bila - žena! I to u nekom tamo povijesnom periodu...
Alexandra je bila apsolutno iznimna, posebna i izvanredna žena. I feministica i anarhistica i istraživačica i filozofica i poliglotica i... Daleko ispred svog vremena. Zamislite samo prije 50-100 godina poduzeti sva ta putovanja... pa, velika većina muškaraca ne bi se danas usudilo proći ono što je ona prolazila u ona neka doba... veličanstveno!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.