Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 25.02.2008.
Sinoćnja pljačka u vlaku
Jučer sam se vraćala u Osijek i u poznatom nagibnom vlaku, koji je najbolje uređen i najbrži vlak na liniji Zagreb-Osijek, ostala totalno zatečena i uplašena! Naime, neka gospođa i neki mladić ostali su popljačkani! Prvo sam se šokirala kad sam čula priču, pa ono krenula svoje poslove raditi, međutim, stalno me to kopkalo i pritiskalo. Sve je završilo s tim da su me moji čekači morali čekati ispred samog vlaka jer mi je krenula paranoja da šta da mi netko otrgne torbu ili laptop s ramena dok hodam od Željezničkog kolodvora do auta. 'Opće nije ugodno. Počela sam viđati lopove na sve strane oko vlaka!
Naime, što se dogodilo... krcat vlak, sjedala ona "avionska" kako se kaže. Dvoje s lijeve, dvoje s desne strane, uzak prolaz, sve prilično nabijeno... žena sjedi na svom sjedalu i objesi torbu malo povrh glave (to i ja uvijek radim). Dolazi tip s leđa i fino joj uzme torbu. Izlazeći žurno iz vlaka pokupi ruksak od nekog mladića koji je bio ostavljen iznad glave putnika. Neki muškarac, putnik, ženi kaže "gospođo, pa ovaj Vam je čovjek uzeo torbu". Dok se ona snašla, istrčava van, prometnik stoji vani i ona mu kaže da je opljačkana... a prometnik mrtav-hladan "oprostite, ali vlak mora krenuti"! Dakle, opaki pljačkaš je na to i računao! Ona se opet ne snalazi, bar da je, kaže kasnije, pokupila svoje stvari i izašla van, jer sad nema kartu za vlak niti je ima da bi se vratila u Zagreb. Ostaje bez love i dokumenata. Stvarno odvratno i neugodno! Kasnije su našli konduktera, ljubazan tip, rekao da ništa, zvat će policiju, ali tko će podlog lopova više uhvatiti? Onog trena kad je izletio ispred vlaka, možeš se slikati u toj gužvi!
Što je mene uplašilo? Pa, imala sam takve flešbekove kako se komotno ponašam u vlaku! Nikad u životu nisam išla na wc u vlaku, dakle, ne ostavljam torbe same, ali vrlo često znam malo prošetati, ovo-ono... Ili me netko doprati pa ja još trknem s tom osobom ili osobama "malo popričati". Jedino, sjećam se, znaju me nekad uhvatiti paranoje pa, recimo, tražim da mi torbe koje gore držim iznad glave ne budu iza/iznad mene, već ispred/iznad mene tako da ih vidim. I, stvarno, ne mogu reći da mi nije palo na pamet, dok se vozim i nemam šta pametno misliti, da svi oni ljudi koji ostavljaju prtljagu na ulazu u vlak, u zato predviđenim metalnim konstrukcijama - fakat mogu bez toga ostati! Šta, netko izlazi van i mrtvo-hladno prije nego što kroči na stepenice pokupi kofer! Pa, ja bih poludjela da bi bilo tko uzme bilo koju moju krpicu od odjeće, a kamoli da ima i nečeg vrijednijeg! Ljudi, prošla su vremena kad se moglo vjerovati!
Evo vam manji dio vagona, a tamo u produžetku možete vidjeti vrata gdje je kao "predsoblje" za ulaz u vlak. Tu ostavljate tu tzv. krupnu prtljagu. Ne znam kako se ljudi to usude! Nakon ovog jučer nema šanse da bih išta tamo ostavili (niti sam ikada).
Ovdje sam vam crvenom strelicom označila gdje je gospođa objesila torbu. Lopov joj je došao s leđa i uzeo torbu. Zamislite da nitko u prvi tren nije reagirao! I da u vlaku nikom nije bilo čudno da tip u ruci nosi žensku torbu? Kako se samo usudio, čovječe moj...
Hoću reći, ljudi moji, pazite se, nigdje i nikome ne ostavljajte stvari! A posebno se paziti kad je vlak u stanici, bez obzira polaznoj, završnoj ili nekoj između! Gle kako lopovi mogu uletjeti i izletjeti van!
P.S. Usput, jučer sam prvi put u životu vidjela u vlaku slijepog čovjeka s dresiranim psom. Kakva dirljiva scena. Kakav divan pas. Nevjerojatno. Bilo je i nekih polusmiješnih scena, jer neki opće nisu skužili psa, a tko bi ga i očekivao. Ali kakva scena o ljubavi i brizi između psa i čovjeka - da se naježiš! Sve u svemu povratak pun emocija!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
