Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 26.11.2007.
Najzahtjevniji uspon u povijesti mog bavljenja planinarstvom: Badanj - Dinara
Evo, konačno, male i odabrane ekipe koja je odlučila napraviti najveći planinarsko-alpinistički poduhvat ove godine nakon što se naša ženska ekspedicija popela na Čoju. O čemu se radi? Pa, pogađate iz naslova, pao je Badanj, pala je Dinara!
Ah, Dinara! Moram paziti šta pričam pred Velebitašima, ali mene ova Dinara potpuno oborila s nogu... koja je to ljepota, mila majko! Onaj prilaz Dinari, pa je gledaš izdaleka, uh, naježila sam se!
Pogledajte, recimo, ovu scenu... da se ugušiš u ovoj ljepoti! Šta je to u Hrvatskoj?! Ne možete vjerovati!
Ako je Velebit djed svih planina u Hrvatskoj, onda je Dinara majka! Klek je otac (jer se odsvuda vidi). A Samoborsko gorje - zla maćeha! Hehe.. Brat je Samarko, a seka Kiza. No, dobro, malo me ova podjela uloga ponijela... htjela sam reći da je Dinara, fakat, da zanijemiš od ljepote!
Postoji još jedna bitna stvar koja me oduševila kod Dinare. Naime, postoje dva pristupa vrhu Dinare. Prvi je s lijeve strane (iz Knina), drugi je s desne strane (iz Glavaša/Kijeva). Mi smo došli s lijeve strane i tako osvojili usputni Badanj. Dakle, penjali smo se lijevim putem i spustili desnim.
Evo kako to izgleda... (sori, nisam našla bolju mapu!) Plavo je prvi dio puta do Badnja. Badanj je, kao i tamošnji planinarski dom Brezovac gdje smo spavali podvučeno. Nakon toga crvena boja je uspon od Badnja prema vrhu Dinare (vrh se službeno zove Sinjal). I onda, na kraju, spust prema Glavašu je zelene boje.
Ovdje vidite da je netko ucrtao, uz rutu 1 (kojom smo krenuli) i rutu 3 (kojom smo se spustili) i rutu 2. Nemam pojma ništa o tom usponu, vjerojatno je najkrvaviji. Koliko sam čitala na netu, većina ljudi ide do vrha DInare rutom 3 i istom se vraća u jednom danu. Ovaj naš uspon možete u dva dana.
Jako, ali stvarno jako mi se svidjelo što je uspon i kretanje prema Dinari blago i dugo. Dakle, dok većina planinara kuka "da kad ćemo više doći da se penjemo", ja sam uživala u prekrasnoj šetnji po gotovo ravnom... Kasnije će doći pentranje, ali velika većina prvog dijela puta je bila ugodna šetnja! Divota! Prešli smo preko 30 km u dva dana. Osvojila sam dva vrha i lupila dva žiga. Isfotografirala se kao luda prekrasnih pejsaža. Prvi put spavala u planinarskom domu - i preživjela! Prvi put nosila ozbiljnu težinu u ruksaku. No, sve u svemu, izlet za pamćenje! Divno sam se provela!
Inače, samo da podsjetim što se tiče žigova. Da bi osvojili drugu po redu nagradu Hrvatskog planinarskog saveza, a to je srebrna značka, a na što ja sad pikam!, morate imati osvojen Sinjal na Dinari. Radi se o najvišem vrhu u Hrvatskoj - 1831m. Kažu ne i u Hrvata, jer se tu računa hercegovačka Čvrsnica, hehe...
Naš put započeo je u mjestu Guge, zaseok malo iza Knina. Do Planinarskog doma Brezovac trebali smo preći više od 17 km pješaka. Čekalo nas je šest sati hoda. S tim da smo s tog puta pred kraj u jednom trenutku krenuli desno kako bi strmo uspeli na vrh Badanj (1638 m) i tamo pohlepno pokupili prvi žig tog vikenda! Idemo onda sad o prvom dijelu puta...
Ispočetka! Dakle, krećemo iz Guga... vrijeme fantastično, sunce se probija iza oblaka, toplo za ovaj dio godine. Knin ostavljamo u daljini. Inače, sad sam bila drugi put u Kninu. I ovaj put sam samo prošla kroz njega. Prvi put sam greškom završila u Kninu, kad smo na jednom raskršću po mrklom mraku krivo skrenuli vozeći se od Zagreba prema našem cilju - Splitu. Vozimo, vozimo, očekujemo svaki čast tablu "blizo ste Splita, velkam", kad ono iskrsne tabla "samo što niste ušli u stari rvacki grad Knin"! Haaaa?! Štaaa?! Nevjerica, šok, uvrede, mrtvi-umorni, suze, rezignacija. No, to je bilo davno, dok nisam imala razvijenu planinarksu orjentaciju kakvu je imam danas, hehe...
Evo malo Knina kojeg smo polako ostavljali iza leđa krećući se prema Badnju i Dinari...
Rijetke malo jače boje...
Markacije su cijelo vrijeme duž tog kružnog puta bile odlične. A bilo ih je i u ovakvoj varijanti...
Dosta se hoda šljunčanom cestom. Neki su možda malo prigovarali, meni je bilo savršeno. Hodaš lagano, a penješ se, polako, bez napora, priroda fantastična... Niti u jednom trenutku me nisu boljele noge, niti sam prigovorila u vezi bilo čega. Uživala sam u svakoj minuti.
Inače, do doma Brezovac možete doći i autom, ali preporučujem neki stariji i po mogućnosti džip, hehe... Dosta je izrovana cesta! Pažljivo se i polako mora voziti.
Pogledajte prekrasni Badanj u daljini!
Sve bliži Badnju! Mi ćemo se uspeti na vrh skroz s lijeve strane, dakle, morali smo ga malo zaobići i onda gore!
Kad smo mu se konačno približili, trebalo je uprti zadnih par sto metara, stvarno je bio malo žešći uspon, pravili smo malo-malo pauze. No, kad smo došli na vrh, ajme!
Evo još malo fotki s uspona...
Pogledajte ovo neobično kamenje prije vrha... kao neke gljive!
A onda vrh! Fantastičan pogled od gore prema stazi kojom smo došli... Uvijek iznova me šokira "šta smo mi to sve prošli pješke?!"...
Žao mi da nisam tu napravila neku panoramicu, nisam se sjetila, jer sam bila dosta umorna i htjela samo sjesti i uživati u prirodi...
... i žigu! Ljubi ga majka!
Ako nećete na vrh Badnja, produžite stazom još kojih 5-10 minuta pješke i doći ćete do planinarskog doma.
Nastavlja se (spavanje u domu Brezovac, uspon prema vrhu Dinare, spust).
Vrh: 1638 m Markacije: Odlične Žig: Kakav treba! Vrijeme do vrha: Od Guga do Badnja, mislim, oko 6 sati Opasnosti: Ma, nikakve! Životinje: Slabo Vidikovac: Prekrasan! Sve u svemu: Ma, izlet za pamćenje do kraja života! Za svaku preporuku! Svaki prosječni planinar može ovo proći, ako sam ja uspjela! Oduševljena sam! Sve pet plus!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
htjela sam reći da je Dinara, fakat, da zanijemiš od ljepote! 
završila u Kninu, kad smo na jednom raskršću po mrklom mraku krivo skrenuli vozeći se od Zagreba prema našem cilju - Splitu. Vozimo, vozimo, očekujemo svaki čast tablu "blizo ste Splita, velkam", kad ono iskrsne tabla "samo što niste ušli u stari rvacki grad Knin"! Haaaa?! Štaaa?! 
Nevjerica, šok, uvrede, mrtvi-umorni, suze, rezignacija. No, to je bilo davno, dok nisam imala razvijenu planinarksu orjentaciju kakvu je imam danas, hehe... 
