Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 02.11.2007.
(III) Moji planinarski dnevnici i žigo-iskustva
Planinari se dijele na dvije kategorije
a) one koji pasionirano skupljaju žigove i
b) oni koji (duboko) preziru one koji pasionirano skupljaju žigove.
Jasniji su mi oni prvi, nego oni drugi. Rijetko tko ide na vrh samo da bi dobio žig. Planinarenje je multidisciplinarna psiho-fizička aktivnost. No, žig ima jednu simboličnu vrijednost, nagradu, čestitku, zabavu, ohrabrenje da se nastavi dalje i psihološki je važan faktor u osvajanju vrhova. Svatko voli da ga se potapše po ramenu kad napravi nešto dobro. E pa ti žigovi su otprilike to. Tapš-tapš, čestitamo, bravo, evo-tebe-kod-nas, uspio si! Da ne govorimo da služi kao podsjetnik gdje ste sve bili. Zapravo, nitko ne treba predbacivati ili s podcjenjivanjem gledati one kojima su žigovi strast. Svatko ima svoj stil planinarenja i to treba poštovati dokle god se ne krše moralne i pravne norme. Iako, koliko kužim, mislim da oni koji ne podnose žigove su, najčešće, oni planinari koji ih nisu skupljali, a dosta su toga obišli pa misle da im je sad kasno početi. E sad! Kad im žigomani stanu mahati sa žigovima i dokazima gdje su sve bili, a anti-žikomani nemaju šta za pokazati njihove priče liče na lovačke! I tada se u anti-žikomanima može roditi pasivna agresija prema žikomanima! Rijetko ćete naći planinara koji se ne voli pohvaliti. A sad sam ih već srela jako puno. Pa pustite ljude da se vesele sa žigovima!
Mudrost dana:
Ne zaboravimo: nikad nije kasno postati žigoman!
P.S. Naravno, ima i onih planinara u c) varijanti! Njih ne smetaju ni žikomani ni anti-žikomani. Boli ih briga jel' skupljate žigove ili ne. Who cares filozofija. "Oni planinare i puštaju druge da planinare" (i skupljaju žigove!). Ali njih nisam mogla navesti u prvoj podjeli jer bi mi pala dramatičnost na početku posta.
Listanjem Dnevnika HPO-a dobivamo ideju gdje ići i kako planinati izlete. Naravno, nisu svi vrhovi onakvi kakve očekujemo. Neki su više, neki manje atraktivni, a neki su potpuno neatraktivni. Ovi zadnji su najčešće neke šumske zabiti bez sunca, kada hodate pognute glave i samo misao na neki sladak ručak/večeru nakon silaska vas tjeraju da izdržite. Nekad ćete čuti krike "tko je ovaj vrh uopće uključio u HPO?!". No, kad se smire strasti i prođe razočaranje u neki vrh, onda, ipak, prihvatite stav da se čim više treba obići. Nije samo vrh ono zašto planinarite. Tu je i druženje s drugima, tu je i disanje svježeg zraka, tu je i jačanje mišića, a tu je i upoznavanje kraja u koji ste došli i koji se nalazi oko samog brda/planine. HPO i Savez vas guraju da odete tamo gdje inače ne bi zasigurno otišli! I tu je velika vrijednost ovog Dnevnika. Naravno da nije isto gledati more s Velebita ili uživati u magičnim poljima oko vrhova Dinare, kao i biti poluizgubljen u blatu do koljena u nekakvoj šumi bez sunca. Ali sve ima svoje čari! Bar imate o čemu brbljati! I sablažnjavanje ima svoju društvenu i planinarsku funkciju! Malo (planinarskog) dramatiziranja, uostalom, nikog nije ublio!
Imam dva, odnosno tri dnevnika. Prvi je, naravno, Dnevnik HPS-a. To je ta Hrvatska planinarska obilaznica (HPO) i na slici je to ovaj svjetloplavi dnevnik s mekim koricama u sredini. Lijevo na slici "Planinarski dnevnik" je običan dnevnik koji na početku ima upute za planinare, a velika većina dnevnika su obične bijele stranice gdje možete lupati što vam je volja. Naime, postoje žigovi koji su vam relevantni za Obilaznicu. To su ti koje lupate u svjetloplavu knjižicu. No, postoje i neki fora žigovi koje si lupate da imate za uspomenu i nisu bitni Savezu. E takve ja lupam po tom lijevom dnevniku.
(Sve su fotke u ovom postu slikane s mobom, pa se ispričavam za (ne)kvalitetu. )
Nedavno sam kupila i dnevnik za Velebit, koji se zove Velebitski planinarski put ili skraćeno VPP. I taj dnevnik izdao je Savez. Tu se, recimo, nalaze sljedeće točke: Zavižan, Gromovača, Rossijevo sklonište, Crikvena, Alan, Šatorina, Ograđenica, Kugina kuća, Bačić kuk, Ravni Dabar, Baške Oštarije, Šugarska duliba, Jelova ruja, Stap, Veliko Rujno, Struge, Vaganski vrh, Sveto brdo, Ivine vodice, Velika Paklenica i NP Paklenica. Skupite te sve žigove i sigurno se možete hvaliti terminom "Velebitašem" ili "Velebitašica". To je san većine naših planinara! Da se može nazvati Velebitašem! Eh! Sve ta mjesta koja sam navela zovu se "kontrolne točke" ili KT. Nije određeno vrijeme niti ritam kojima morate osvojiti, u ovom slučaju, Velebit. Možete to raditi godinama. A možete uzeti godišnji pa preko ljeta osvojiti cijeli Velebit. Moj dnevnik za Velebit je za sada prazan. Iako imam jedan vrh s Velebita (Kizu), kad sam ga obilazila, nisam kupila taj dnevnik za Velebit pa ga ni nemam unutra. Never mind, doći ću ja opet do Kize!
E sad... moram vam odmah priznati da sam ja jako šlampava žikomanka. Moj dnevnik je stvarno koma. Boja probija na sve strane. Ili je preslab bio žig pa sam udarila pedeset puta na jednom mjestu pa je sve zbrčkano i uduplano. Ma, ono, strašno! Ali je moj i ja ga volim!
Pogledajte detalj iz mog dnevnika... izokrenuti žigovi, poluvidljivi, masno od tinte... kao da su se djeca vrtićke dobi igrala za onim svojim malim stolovima.
Neki su žigovi napravljeni kako bi se obilježio neki važan (planinarski) događaj.
Ima i pjesničkih žigova!
Evo kolekcije zanimljivih žigova... nemam baš puno vremena, a foto-aparat mi nije sad tu da to pošteno poslikam. No, mislim da možete dobit "sliku" kako to izgleda. (Ovdje vidite i par slovenskih žigova, ima ih stvarno kreativnih!)
Za kraj:
Planinari su i oni koji idu u planine samo zbog žigova. Planinari su i oni koji idu planine samo zato da bi održali fizičku kondiciju. Planinari su i oni koji idu u planine samo zato da bi fotografirali. Planinari su i oni koji idu u planine samo kako bi si našli curu/dečka. Planinari su i oni usamljeni ljudi koji u planine idu samo zbog komunikacije s drugima. Planinari su i oni koji u planine idu samo zato da pobjegnu od dosadnih partnera (koji ne planinare!). Planinari su i oni koji u planine idu samo zbog vidikovca na vrhu. Planinari su i oni koji idu u planine samo da bi vidjeli neke životinje.
Jednako kao i oni koji idu u planine jer vole prirodu i planine od podnožja do vrha.
Dokle god se svi skupa kreću po planinama, ne zagađuju i ne štete prirodi i našem okolišu i ne ugrožavaju život i zdravlje drugih mogu se smatrati planinarima.
Ja idem zbog nabijanja fizičke kondicije, fotografiranja prirode, druženja s ljudima i upoznavanja Hrvatske. I volim lijepu prirodu*.
* Nakon objavljenog posta bila sam upozorena od strane Viteza od Vinice & Martinščaka "koja demagogija, a gdje su žikovi???!! cijeli post o žikovima i onima koji ne vole kolekcionare zikova i onda joj kao uopce nisu vazni". A je...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.