Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 19.10.2007.
Okrugljak: E ljudi, pa ovo i nije tako loše!
I u ovom su postu, kao i u prethodnom, fotografije slikane mobom.
Nakon što smo osvojili Špičasti vrh odlučili smo se vratiti u Brod Moravice i krenuti na istok, par sela dalje bio je početak uspona za Okrugljak. Eto, 10-ak minuta autom i evo vas podno novog izazova. Evo karte...
Ovaj puta donijeli smo odluku gdje ćemo ići čak dva dana prije pa smo imali vremena proučiti situaciju na terenu. Moj omiljeni Planinarski forum opet mi je bio polazna točka naših planinarskih istraživanja. Kako su tamo pojedini sudionici rasprave bili prilično kritični prema vrhu, očekivali smo najgore. No, moram odmah priznati, nama se baš svidjelo. Ne znam jel vrh zaista sladak ili smo "vidjeli gore", no, mi smo bili daleko od razočaranja.
Prvo, selo MalE DragE je prekrasno, tajnovito mjestašce s prekrasnim kućama... Postoje neke markacije oko crkve koju ćete naći u središtu sela, ali ih ignorirajte i krenite par metara dalje do ove ulice. Tu desno skrećete!
Mi smo parkirali odmah na ulazu u ulicu, neki je bunar tamo pa smo ga mi iskoristili kao stol za kruha-paštete.
Imali smo sreće i s ljudima u selu. Čim smo izašli iz kola, prilazi nam čovjek i veselo dobaci "Okrugljak?" i mi s njim odmah priču, uputio nas iako je dalje sve bilo lakše. Inače, možete produžiti još jedno 300-tinjak metara dalje tom ulicom i parkirati negdje na šumskom putu, ali nema potrebe.
Kao što vidite na toj gornjoj mapi, zapravo ćete ohoho obići brdo da bi ste se popeli na vrh, stalno idete s boka i motate li ga motate...
Što se tiče kritika da je staza zapuštena, vjerojatno je zbog jesenskih (ne)prilika dosta toga bilo prirodno "pokošeno". U drugoj petini puta ima grana po stazi, ali vidjeli smo puno gore. Ovo lagano ispreskačete, učini vam put malo zanimljivijim, a ne da pognute glave/šutke kročiš kroz šumu. Čak smo i sunca imali, ono dopiralo sunce do nas, što je stvarno luksuz po šumskim putovima.
Evo ti lošiji dijelovi puta:
Šikara
Zatim ćete nakon pola sata izbiti na neku široku šumsku cestu, čudili smo se da ona nije bila dio puta do gore, baš je dobro izgledala hehe...
Njome idete još par minuta dok ne vidite markaciju i oznaku za vrh. Doći ćete na jednu čistinu i naći malu oznaku blago ulijevo (na slici ovaj "šumski prolaz" lijevo na slici).
Svijetla i lijepa šuma.
I onda....
... zlatni žig!! Koji smo mi sretnici!
Trebalo nam je 65 minuta do vrha. Nema vidikovca pa smo izlupali žigove i vratili se nazad kako bi stigli obići još Orlove stijene.
Kad smo se spustili na početak sela, sreli smo gospođu koja stanuje baš u toj ulici s kojom smo započeli naš uspon i fino smo s njom proćaskali. I ona nam je dala praktične informacije kako doći do Orlovih stijena. Zapravo, i nije bilo potrebe, jer ćete se i bez tih uputa snaći. Postoje i markacije i table s nazivima mjesta. No, opet, uvijek je lijepo kad s nekim možeš srdačno popričati.
Za kraj, slatka gljivica... ili možda nije?
Vrh: 886 m Markacije: Korektne Žig: Nov novcat, pozlaćen Vrijeme do vrha: 65 min. Opasnosti: Eventualno prepreke na stazi, šikara Životinje: Neki vidjeli srne. Ja ne. Vidikovac: Nema. Sve u svemu: Simpatično.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
