Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
utorak, 09.10.2007.
Vis: Fantastični Garić-grad
Ovo je bio jedan od puteva koji me zbilja razveselio već na početku. Zašto? Zato što je prvo trebalo svladati put do početka hodanja! Naime, nismo htjeli ići autocestom prema Popovači, odnosno Kutini, jer bi nam to bilo prelako. Kako volimo skitati, odlučili smo se za onaj teži put, a to je preko Podgarića! A-ha! Šta kažete? E sad, da bi došli do tog mjesta potrebno je ići do Vrbovca preko Čazme makadamskim putem do Podgarića.
X: E, bok, hoćemo se naći večeras?
Y: Može, zašto ne? Gdje se vidimo?
X: Šta kažeš u caffe baru Čazmatrans?
Y: Ok, super, vidimo se u našem omiljenom kafiću!
Evo još jedan detalj s toga puta! Fotkano kroz vjetrobransko staklo automobila.
Poštujte naše znakove.
Inače, kratka opaska: u Vrbovcu nigdje table za skrenuti za Čazmu pa smo promašili skretanje. Naime, ono glavno raskršće za skretanje udesno kad se dolazi iz Zgba je ujedno i za Čazmu. U Čazmi se skrene prema Garešnici. Idu sljedeća sela: Grabovnica, Vučani, Donji Miklouš. Tu negdje kreće i okej makadam. Vozite samo ravno, nigdje ne skrećete, u jednom trenutku će vam s lijeve strane biti Samarica. Ne hajete. Vozite i dalje. Šimljanik, Gornja Garešnica. I u toj Gornjoj Garešnici skrećete za Podgarić! Juhu, jupi! Eto, namjerno smo napravili krug. Čini se komplicirano, ali nije. Htjeli smo malo iz auta upoznati ovaj kraj. Ajme, velika sirotinja, konačni zaključak. Ta sela imaju dosta derutne kuće, većina ih nema ni fasade, rađene s onom sitnom ciglom. Ali simpatična su...
Kad smo došli u poznati Podgarić prvo što smo u selu vidjeli jest jedan spomenik monumentalnih proporcija koji nas je svojim dizajnom podsjetio na samo jedno - partizane. I stvarno. Inače, fakat je i u prirodi naheren!
Tu je sahranjeno preko 900 boraca, uglavnom lokalno stanovništvo, koji su stradali u borbi s tada omraženim Švabama.
Ovo je, inače, umjetno jezero u centru Podgarića. Tu je hotelčić Vila Garić.
Auto možete parkirati već kod ovog kompleksa s umjetnim jezerom, tamo možete i klopati (mi nismo, jer smo žurno htjeli gore).
Pogledajte baletana u pozadini...
Prvo na vašem putu do Visa je svakako Garić-grad. Od ovog jezera/Vile Garić imate pješke nekih 40-ak minuta do gore. Šumski put, ugodna šetnja.
Nisam ništa očekivala, pročitala sam neki 'burg' ovo-ono... kad smo mi došli gore... ajme! E! Ja sam se šokirala! Ovako nešto impresivno, veliko, ovako nešto lijepo! Ma, prekrasno! Čudom se čudim da je to tako slabo izreklamirano.
Koje su to zidine, koji je to srednjevjekovni mastodont! Neviđeno na ovim prostorima!
Popeli smo se skroz na 'drugi kat' ovog zdanja.
Šteta da ne mogu prikazati sve fotke jer bi bilo previše za jedan post. Zidovi debeli po dva metra! To ja zovem utvrdom, hehe...
Produžite dalje cesticom i doći ćete do vrha Humka. U jednom trenu morate skrenuti ulijevo. Nije mi bilo jasno zašto u HPO-u nije Humka, nego je Vis. Međutim, sad smo skužili. Humka je ograđena u cijelosti i sklopu ograde su hrpe nekih satelita na par zgrada. Odašiljač. E sad pazite, tu dolazimo do zapleta. Niste valjda mislili da će bit sve tako lako? Da će nas sreća od ljepote Garić grada dugo držati? A ne, ne! Prvo, odličnu mapu područja možete u pdf-formatu skinuti ovdje (stranice HPS-a).
Evo detalja s Humke:
E sad šta je nama bio problem na terenu. Kad dođete pred tu instalaciju na Humki, taj veliki ograđeni prostor, imate dvije cestice. Desnu i lijevu. Desna vodi na Belu crkvu. Kako vidite mogli smo i tim putem krenuti, išli bi nešto malo okolo, ali to je to. No, moji su htjeli ići nalijevo, kraćim putem.
Okej. Krenemo mi lijevo i dođemo na raskršće. Strelica kaže da bi trebali ići ravno. Logično bi bilo desno. Ali prokleta strelica je bila neumoljiva. Poludjeli smo. Možeš lijevo, ravno ili desno. Ili možda najbolje da se vratimo?
Mi smo tu pola sata izgubili. Podijelili se na sve strane. Išli ravno i ušli u neku očajnu šikaru. Ja krenula desno, nema markacije nakon par minuta hoda. E ludi smo bili. Ja sam stalno tvrdila da je to, ipak, ta desna cesta. Iako se ni ta nije činila paralelka s ovom cestom za Belu crkvu, ipak je nekako išla u tom smjeru. Obilazili smo opet tu Humku, vraćali se par puta. Onda sam rekla ajmo nazad na ovu cestu za Belu crkvu, samo da više ne gubimo vrijeme.
Konačno je pao dogovor. Vraćamo se na sporno raskršće i krećemo desno, to što je najviše ličilo za paralelku s Belom crkvom. Tek nakon ne znam koliko vremena nailazimo na prvu izrazito blijedu markaciju. Kasnije će doći markacije, ali ovako zeznuti ljude skoro nisam vidjela. To je ono što sam u prošlom postu pisala. Glavno da su kasnije gusto markirali ravnu cestu. A na raskršću mala igra inteligencije i izostanak svih mogućih markacija. Loše. Tužno.
Ne znam jel ovo već bila nečija (neukusna) šala ili šta? Čemu ova markacija? Od te točke VIDITE vrh. Mislim, ovo mora bit neka sprdačina, ne može bit ništa drugo! Glavno da na ključnom raskršću nije bilo marki... eh!
Kao što vidite, trebalo je samo pola sata hoda od Humke. I to spuštanja, jer je Vis niži od Humke.
Na kraju, totalno opičen dizajn žiga! Ne, ne radi se o nekakvoj pipi i izvoru vode, ovo je instalirani žig! Ludo, zar ne?
Vrh: 444 m Markacije: Izuzev izostanka ključne kod Humke, ostale ok. Žig: Unikatan. Vrijeme do vrha: Od jezera do gore oko dva sata. Opasnosti: Markacisti. Vidikovac: Kod žiga ima vidikovac. Vidi se sve do kutinačkih dimnjaka. Sve u svemu: Put dovde i Garić grad jako dižu ocjenu!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
E sad, da bi došli do tog mjesta potrebno je ići do Vrbovca preko Čazme makadamskim putem do Podgarića. 
Glavno da na ključnom raskršću nije bilo marki... eh!
