Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Evo mene prvi put u tom kraju. Hm. Ne znam kako da definiram. Očekivala sam nešto slično Samoborskom, ali nije... drukčije sasvim... I ludo je, stvarno je nekako sve drukčije, kao da nisi u Hrci. Mene sve nekako podsjećalo na onaj film Oslobođenje ili kako li... sjećate se s Burtom Reynoldsom, prvi tv prikaz silovanja muškarca? Ma, dobro, malo pretjerujem, ali stalno smo se zezali na tu foru... stvarno je izoliran taj dio gdje smo bili pa mi je mašta proradila!
Da bi našli početne točke za hodanje provezli smo se takvim cestama da nismo mogli vjerovati. Miješali su se strah, nevjerica, smijeh, izbečene oči, nevjerica, smijeh! Ludo iskustvo! A tek ljudi! Izrazito ljubazni i pričljivi. Ako ih uspijete razumjeti, možete si fino proćaskati. Ma, ne, šalim se, razumijete ih, ali smiješno pričaju. I super su! Dobila sam dva žiga u svoj dnevnik i to od vrha Zečak i Tuščak.
E sad što se vrha Zečak tiče... Neka vam Manitu pomogne kad se odlučite naći ga... Ne znam odakle da krenem pa ću od sredine, hehe... probajte starom karlovačkom cestom naći selo Belčići! Tamo se nemojte zeznuti pa skrenuti u Toplice, a nakon toga nemojte napraviti i drugi zez pa otići u Hrašče, jer ćete se, kao i mi, na kraju morati pokunjeno vratiti u Belčiće hehe.. Nastavite za Bukovac Svetojanski, zatim pokraj Špigelskog Brega i Lanišća do Tihočaja (izgovara se Tihučaj! ). Kad nađete Tihočaj, znajte da ste uspjeli!
Kilometri makadama, vozite polako, stalno imate osjećaj da ste prošli puno više nego što jeste i da će uskoro pred vas iskočiti ne slovenski, već talijanski carinici! Kad ono... ništa! Kartu smo koristili od, ofkors, dr. Poljaka.
Zamislite, pičite tom cestom, Bogu iza nogu i odjednom iskočite autom pred ovo zgodno dijete! Šta nije fora?
Šok! Ja odmah izlazim sa svojim EOS-om, pada fotosešn, dijete se namješta, kobila se namješta, ma, ono, ludo!
Inače, od lokalnih smo ljudi čuli da je Tihočaj mjestašce sa samo jednim stanovnikom, tzv. "mladićem". Nitko drugi doli taj "mladić" ne stanuju tamo, napušteno selo. I sad došli mi pred tablu Tihočaj, desno se ide prema vrhu, a ja napala ajmo baš prošetati ulijevo i vidjeti tog "mladića" pa ćemo onda gore i tako nema puno za hodati. Kad ono...
E, prva scena nakon table Tihočaj - drugi šok!!
Fino se okreće janješko, miri pola Tihočaja, meni došlo da kleknem i da se poklonim! Odjednom, neočekivano, iz zemlje naviru ljudi! Ako u tom trenutku na početku sela nije bilo jedno 30-ak ljudi, nije ni manje! Pa kako napušteno, majkumu! Ovdje ima ljudi k'o u Evnjumolu!
Ima lijepih i neobičnih kuća. Sve su uglavnom ovakve...
Grupa ljudi koju smo vidjeli su vikendaši i lokalci koji obnavljaju kuće, što posebno pozdravljam. A "mladić" koji tu kao jedini živi je ovaj desni na doljnjoj slici. Trebam li naglasiti da nema manje od jedno četr'estpet godina bratbratu! Popravljao je svoju kuću, došli mu ljudi pomoći. Lijepo!
Stojimo mi i pričamo s grupicom ženica, simpatične i vedre. U jednom trenutku prilazi neki tip,30-ak godina, oniži, vidiš neki teški hilibilić, unosi mi se u lice i stane se dernjati na mene šta slikam i odakle mi pravo da slikam. Ja zatečena, inače rijetko ostajem bez teksta, gledam u njega u nevjerici, ne znam na šta je spreman, vidim nije sav svoj, još da mi aparat razbije... pogledam ga u šoku/prijeziru okrenem mu leđa i teatralno napustim društvo. A on za mnom "ma, ja sam se samo šaaaalioooo", "šaaalio sam se, vrati seee" i slično. Mila majko, kretena. Što volim te "frajere" koji ti na prvu prijete i imaju neku agresivnu spiku i onda se još čude zake ne kužiš zezanje i prihvatiš to kao dio njihova folklornog upucavanja! Da, obožavam sklapati poznanstva prijetnjama. Bolje im se maknuti.
Iz Tihočaja smo istrčali, mahnuli janjcu na ulazu u selo (nema ljepše slike kad ulaziš u neki viliđ) i krenuli prema zaseoku čudnog imena: Višoševići! Ajd sad okreni glavu od monitora i probaj izgovoriti ime ovog sela!
Šta nije ovo jedna od najljepših markacija koju ste vidjeli? Baš je dobro izgledalo.
Krenemo mi gore, sretnemo putem dva seljana i njihovog agresivnog psa Bena. Pozdravimo ih, kad čujemo jednog kako govori drugom "jesu više dosadni s tim prolascima". Ja sam se naježila. Do vrha nas je pratilo "Ben, vrati se, Ben, uz nogu", mila majko, prvi put da mi je jeza prošla kičmom hehe...
Nazvala bih ovu sljedeću fotografiju "Nećeš majci":
Tako nismo ni mi. Nego smo se okolo tog ograđenog voćnjaka, kroz najgore šipražje, probijali do vrha. I s čežnjom pratili ograđene markacije. Ne mogu vam reći na šta mi liče noge. Sve crveni ispresjecani tragovi, stari od 7 dana do 7 minuta. Katastrofa!
Ne znam što reći za ove "zazidane" markacije. Razumijem i vlasnike, a i ne razumijem ih. No, dobro. Markacisti tog područja, fino ste odradili područje, samo drugi put vodite računa o Benovom gazdi, molit ću!
Nakon šetnjice od 20 minuta dolazite na zaravan...
U šumi s naše lijeve strane, tik uz zaravan našli smo jedno malo žig-utočište...
Lupili dnevnike, pogledali pogled i adios! Idemo dalje kroz pustopoljine i džungle Džumberka!
Naš sljedeći cilj bilo je pokušati naći eko-selo (ček da vidim kak' se ono zove).. a-ha.. eko-selo Koretići. Klasična slika masovnog turizma. Terasa, restač, par eko-kuća, štala sa životinjima, dječja cika, onak' mali kutak za autobusno-automobilski eko-turizam.
Vjerovali ili ne, ali na ulasku u to džumberačko eko-selo naći ćete ovakav poligon za penjanje:
Možete vjerovati? Ne znam kakve to veze ima s eko, a bome ni sa selom, da ne spominjem, kakve to veze ima s Džumberkom?!
Dogovorili smo se da ćemo se tu vratiti vježbati.
Evo još par detalja:
Kaya, princeza-ratnica-Džumberka u čizmicama na punu petu.
Za kraj, jedan sladak mališa... koji se htio sa mnom družiti, ali mene prepao njegov slomljeni roščić pa sam se blago udaljila!
Nismo ostali jesti jer nije bilo mjesta na sunčanoj strani terase, a i zato jer nismo oduševljeni s ovakvim konceptom izletišta... (ne brinite, to ćemo pravilo skoro pa prekršiti koji sat poslije hehe)...
P.S. Kako se ono zvalo selo na V... iza Tihočaja? Hajde, hajde, da vas čujem!
Vrh: Na 795 m Markacije: Fine, ako se uspijete probiti do početne točke. Žig: Uzidan. U kutiji imate i jedan extra od nekog samoborskog izviđačkog puta. Vrijeme do vrha: Neugodno mi priznati! Temperatura: Lijep sunčan dan. Opasnosti: Ben i njegov gazda hilibilić. Životinje: Ben. Vidikovac: Na Samoborsko gorje. Više vas digne postojanje žiga, nego pogled. Sve u svemu: Ma Džumberak rulz! Ludilo!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.