Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
utorak, 25.09.2007.
Veliki Lubenjak: Kako su nas napali članovi HPD Grebengrad s džinovskim markacijama... nooot!
Odlučili smo se za Ivanščicu na kojoj do sad još nikad nisam bila. Nisam sudjelovala u odluci koji će vrhovi pasti, ali kad sam čula da će bit dva - oduševila sam se! Naime, u svom planinarskom dnevniku da bih osvojila to područje, uz žig s Kalnika, nedostajala su mi još dva. Prvi od ta dva bio je Veliki Lubenjak, a nakon toga smo otišli na vrh Čevo. Od četiri vrha koja smo osvojili prošli vikend, jedino me ovaj Lubenjak razočarao. Bili smo razočarani s činjenicom da planinari koji su odgovorni za održavanje ove staze - ne rade svoj posao dobro.
Krenuli smo iz Mađareva. Igrom slučaja, nismo puno lutali dok smo našli markaciju. Na svu sreću i Bog, odmah u selu prilikom parkiranja smo naišli na grupu od 40-ak osmoškolaca, većinom V. i VI. razred iz Varaždina i okolice, koju su pratili tata i kćer, oboje učitelji. Priključili smo im se i veći dio puta hodali s njima u ciki vesele djece. Baš smo se dobro osjećali.
U par crta o djeci:
- većina djece je jedva hodala, uspon je bio blag, djeca su dahtala, povlačila se i bila očito nepripremljena na ovakve fizičke aktivnosti;
- roditelji, maknite djecu iz kuća i od kompjutora neka se idu van igrati, šetajte s njima, dajte im razno-razne fizičke aktivnosti da se bave... mi smo bili zatečeni da je dobar dio djece bio u jako slaboj kondiciji
- 10-ak njih je baš bil pretilo ne znam što reći, bilo mi je žao te dječice, a njihova potreba da ne zaostaju za drugom djecom je bila više nego očita... tužno je bilo za gledati...
- djeca se nisu pridržavala pravila da ne ostavljaju smeće iza sebe, što smo skužili tek kad smo se vraćali dolje; učitelji su ih stalno upozoravali, ali...
Inače, neki klinci su se sad prvi put vozili vlakom i to je za njih bio užasno važan događaj!
S klincima smo se i smijali... Prvo mi je bilo fora kojim dijalektom pričaju, ja sam gledala njih u nevjerici, a vjerujem da su i oni mene gledali kao da sam pala s Marsa.
Najjači dijalog:
X curica: Imaš ti sira u sendviču?
Y curica: Imam, a ti?
X curica: I ja... a koji sir imaš?
Y curica: Varrrreeeždinec, jer mi je taj jedini fin.
E scena kao iz reklame, hehe.. Ja sam odvalila. Da ne spominjem da su djeca na svakoj pauzi, a bilo ih je svakih pola sata po 5-10 minuta, vadila sendviče i stalno nešto jela.
No, da skratim priču, da nije bilo tog čovjeka, učitelja tjelesnog, koji je vodio tu grupu, sumnjam da bi se mi snašli po toj šumetini. Oznake rijetke i nedovoljno obilježene. Ili su postavljene tamo gdje je sasvim logično gdje je put. Katastrofa! Kaže čovjek da on tu sad dolazi već sedam godina i da mu nije pokazao neki tip da sam nikad ne bi našao.
No, dobro, došli mi do planinarske kuće, ja da ću po žig, hop, poljubim vrata od kuće Grebengrad. Planinarska kuća ne radi! A na kući lijepo piše radno vrijeme.
Nazovem telefonski broj koji se nalazi na vratima doma, kao i u knjizi dr. Željka Poljaka Hrvatske planine, izdanje 2007. godine, kad telefon NE POSTOJI! Pa, kako je to majkumu updatena knjiga, kad nisu provjereni tako banalne stvari kao što su telefonski brojevi planinarski društava na samom početku knjige. Nazovem informacije, sve s ciljem da saznam gdje je, dovraga, žig, jer kuća je zatvorena, a na informacijama mi daju broj koji, također, ne radi. Samo želim znati gdje je žig. Ponovo nazovem informacije i kažem da li ste mi "krivi broj, koji ne radi", oni kažu nemaju prijavljen drugi... Kasnije mi je učitelj rekao da PD Grebengrad ima neki treći broj, 091, ali da ima zapisano kod kuće pa nije mogao pomoći.
Spuštam se do kućice podno planinarskog doma, jer sam na forumu pročitala da je žig ili u planinarskoj kući Grebengrad ili u toj podno planinarske kuće. Ne usudimo se ući u dvorište, pas unutra, kuća pred urušavanjem, pustopoljina. Konačno skužimo nekog tipa iza zavjesa, mahnemo mu, on nestane. Još komentiramo gle čovjeka što je zbrisao odmah, kad evo ti čovjeka vani. Na kraju, ispao vrlo simpatičan i drag djedica, lijepo smo popričali. On je tu od 1970. i nikad žig kod njega nije bio. Kaže da zna za planinare i žigove, jer ih stalno kradu. Malo si porazgovarali i od te kuće krenusmo u brdo.
Baš od te ruševne kućice imate dva puta. Jedan kraći i drugi kao duži koji ide uz ruševine tog pravog Grebengrada. Ja razočarana, em tim lošim markacijama, em time što nema žiga, em time što je uspon do tog Lubenovca bezveze... Hodate kroz šumu, sve već sto puta viđeno, sunce se jedva probija kroz grane. Ništa posebno. Iskreno, možeš tu doći samo zbog žiga i sad još kad ga nema, eh.. S takvim mislima ja ispalim da idemo tim kraćim putem i, pogađate, mi se tamo zagubismo zbog nekorektnih markacija. Na sreću ne zadugo.
Eeee! EEEE! Znate šta! Ufff! Na ovoj slici dolje vam je to malo raskršće, nemojte ići ovim desnim putem, osim ako ne pročitate dalje post. Najbolje je ići ovim putem tik uz tu ruševnu kućicu. Ona će vas dovesti do utvrde Grebengrad i kasnije do livade i križa pa do vrha Lubenovca.
Mi krenuli ovom desnom stazom, šumski put, kad odjednom neko imanje. Vidimo markacije vode ravno u produžetku. Krenusmo mi tamo, kad ono neke debilne markacije tipa:
Kakve crne kratice? REM? Koncert neki? Bilo ih je još, neki J. pa D. J., ali nisam sve ni fotkala... E da mi je tad bilo dohvatiti tog D.J. Markacistu. Hodamo, hodamo... Nigdje skretanje nikakvo, nikakva tabla za Veliki Lubenjak. I mi se sve više spuštamo i skužimo ovo nije dobra staza za vrh. Kratice ne kužimo. Markacije postoje, ali za šta... I vratimo se mi nazad do te farme. Gledamo lijevo-desno, nigdje markacija.
Dakle, mi smo produžili ravno pokraj te farme, gdje nas je vodila cestica i gdje smo nakon farme našli daljnje markacije. Međutim, trebali smo skrenuti lijevo, to je ova cestica dolje na slici. Treba ući u tu farmu i produžiti tim privatnim posjedom dalje. Nigdje ne piše da se tu, zapravo, skreće na lijevo.
A kako smo znali da tu trebamo skrenuti? Od nekud, prilično bizarno, iz šume pred nas iskočilo dvoje ljudi, neki mladić i djevojka, rekli nam smjer i nestali dalje u šumi, hehe... Nikad ne bih ušla unutra i cunjala po privatnom imanju tražeći oznake. Vratili bi se do planinarskog doma i onda krenuli ovim drugim putem uz kuću za dječicom i učiteljima, da nismo naišli na ovo dvoje koji su nam rekli pravi put. Hajde bar nismo još vremena izgubili. Nedugo nakon te kuće, blagi uspon, livada s dječicom koja, naravno, sjede i jedu. Došli, prije nas, ofkors (i još vidjeli zidine Grebengrada). Pričamo s tim učiteljem, kaže on da je ta kuća bivša farma nojeva i da, da, trebali ste tu skrenuti. Pa nema markacija, kako da skrenemo? Nikako, drugi put ćete znati, kaže on. Nije ni on znao, kaže, dok mu nisu pokazali. Malo s njima popričali i svi skupa na vrh.
Djeca tradicionalno sjela i prezalogajila.
Vidikovac.
Mi kroz oštro žbunje i nisko raslinje do vrha. Fino se izgrebla. Tamo našli neki kameni stup, koji zapravo uopće nije na vrhu nego nešto niže od vrha. Iz nepoznatih razloga postavili ga niže. Šuma oko nas, kameni stup, nešto naškrabano crvenom bojom.. i odjednom moj krik! Žig! E, ljudi, žiiig! Da ste vidjeli moju sreću!
Nisam mogla vjerovati. Toliko sam bila sretna da ne samo da sam izlupala svoje dnevnike, nego sam izlupala i ruke svakog djeteta u grupi. Pa su onda i klinci skakali od sreće skupa sa mnom.
I pričamo mi s tim učiteljem, komentiramo kako dom ne radi, da je to prilično čudno, itd. Kad kaže on nama svoju priču oko doma. Nazvao je par dana prije i najavio se da će doći s grupom u subotu i molio ga da otvori dom u toliko i toliko sati. Mislim da je rekao ime tog čovjeka Pikija ili tako nešto. Tip ga je mrtav-hladan odbio. Da mu se, kaže, ne isplati. Pa svaka čast na računici da mu ne paše da zaradi na jedno 50 ljudi. Mogli su, recimo, organizirati i neku klopu, klinci bi garant dobili džeparac da tamo negdje u prirodi nešto i pojedu! Sokiće bi garant svi kupili. I njemu je to malo novaca? Pa onda sjedite kod kuće i čekajte da vam lova dođe sama. A i očito je da je PD Grebengrad tako bogato društvo da im se ne isplati uopće otvarati vrata ovakvoj sirotinji kao što smo svi mi taj dan bili. Da li trebam podsjećati da na vratima doma stoji da rade i subotom cijeli dan?
Nazad smo se spustili tim "dužim" putem do doma i vidjeli pravi Grebengrad.
E da, eko-selo uz planinarski dom Grebengrad, koje spominje dr. Poljak u knjizi Hrvatske planine (2007.), nije eko-selo, nego su to danas dvije ruševne i zapuštene kuće. Nekoć je vjerojatno bilo nešto, ali očito je da je to propalo još prije par godina.
Od doma smo istim putem do Mađareva.
Prije odlaska morala sam uzeti koju eko-jabuku iz eko-sela Grebengrad.
U povratku smo sreli simpatične gljivare, malo s njima porazgovarali, a ja odmah pasla oči na gljivama, ah... aaaah!
Vrh: U šumi. Markacije: +1 (ovaj plus zato što nekih crvenih škrabotina ima, ali su daleko od -2 jer 2 je, ipak, neki prolaz; ovi ne prolaze!) Žig: Uzidan u kamenom stupu na vrhu. Vrijeme do vrha: Ma nema puno možda 45 min. Temperatura: Toplo i sunčano izvan šume, u šumi prohladno i bez sunca. Opasnosti: Da se zagubite. Fest izgrebane noge ako idete u kratkim hlačama. Životinja: Nema. Vjerovatno su se i one izgubile. Vidikovac: Vrh je u šumi. Vidikovac je nešto niže na livadi s križem. Vidi se Varaždin i Čakovec. Ništa posebno. Sve u svemu: Sad i nikad više.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.