Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
četvrtak, 16.08.2007.
Drgomalj: Samo za okorjele žigomane
Što reći. Ugodna šetnja do gore i nazad. Jednim smo putem išli, drugim se spustili. Jedno tri sata uz pauzu gore. Čak ni meni nije bilo naporno. Kroz šumu standardno, kad se gore popnete imate zgodan vidikovac. Spustite se dolje i već ste u Delnicama. Poanta je da ste dobili još jedan žig više u svom dnevniku. S tim da ćete gore garant ostati zatečeni kada vidite da je žig u stijeni - oštećen. Pa meni fakat nije jasno kome se to da. Zamislite, penješ se sat do sat i pol gore i onda dođeš gore i staneš tucati žig. Baš me zanima tijek misli aktera tog žigocida. Sjedi na travi i tucka žig. I onda je neko vrijeme tuckao pa se vjerojatno udario o prstiće i odustao. Nije mogao do kraja. Ili mu je dosadilo. Evo, baš bi me to zanimalo. Dakle, opraštam mu sve pod uvjetom da anonimno na blogu napiše svoj slijed misli dok je lupao kamenom ili drugim predmetom po zidu. Pomozi nam, nepoznati žigocidašu, da te razumijemo i manje osuđujemo. Tko zna, možda je čovjeku psihički bilo lakše kad je stucao dio žiga? Ne treba uvijek ljude unaprijed oštro osuđivati. Saslušajmo i drugu stranu, ma, koliko debilno zvučala. Hvala.
Inače, ovo uništavanje žiga dogodilo se u prvim danima kolovoza, jer 30. srpnja žig bio okej, prema informacijama koje sam pročitala na Forumu PS-a. Tjedan dana poslije stucan.
Ajmo sad ispočetka, ukratko, obećanje!
Kako doći do Veliko Drgomlja (koji, ustvari, i nije baš tako velik)? Odete do Delnica. U centru idete onom jednosmjernom cestom do skretanja za vojarnu. Pitajte nekoga, kao što smo i mi. Zašto bi lutali, a tamo svi ljubazni. Evo iz Poljaka: Supilovom ulicom prema crkvi i prije nje skrećete u ulicu Jastreba (ne zove se tako, zaboravih kako se zove, promijenjen je naziv, ali ne možete promašiti jer je ulica tih prije crkve s lijeve strane). Nastavite dalje prema kasarni, kad je prođete imate jednu jedinu cestu do gore. Kad ta cesta postane šljunčana parkirajte gdje hoćete pa polako gore. S desne strane ćete vrlo jasno naći na planinarsku oznaku gdje dalje u šumu prema hrbatu. Ma ne možete zalutati!
Inače, nemojte zaboraviti registrirati da kad prođete pokraj famozne kasarne gdje, u doba satelitskim snimaka koje hvataju iglu u plastu stijena, i dalje imate znak "zabranjeno fotografiranje". Ne znam samo šta bi tamo i fotkala. Oronulu kasarnu i mlade vojnike koji umiru od dosade uz ogradu u pola šume? Pa najzanimljivija fotka oko kasarne je upravo ta - koja zabranjuje fotkanje. Strašno!
Put kroz šumu je malo otežan jer su šumari dosta razrovali cestu. Inače, sve je fino obilježeno planinarskim oznakama duž cijelog puta.
Nisam puno slikala, to je odmah znak da nemam šta i da mi je malkoc dosadnjiković.
Na vrhu sam više fotkala devastaciju žigova, nego okolna brda i planine.
Veliki Drgomalj je od Malog "veći" za jedan (1) metar.
Ovo je bila odmah nakon vrha kad smo se krenuli spuštati - fantastična livada, dođe ti da se spustiš kao po toboganu. Nije dugo trajalo.
Povratak, put kroz šumu i onaj divni osjećaj kad ti se kroz zelenilo nazire tvoj auto, aaah. A tek ono ushićenje kad vidiš da je u istom stanju kao što ste ga i ostavili! Zbog tog se osjećaja isplati planinariti!
E da, ovo je bilo fantastično! Juriš 20-30 km/h jer je cesta puna okuka, od šume ne vidiš jel ti tko ide iz suprotnog pravca, a ograničenje na nevjerojatnih 50! Pa, ne znam stvarno tko bi tu vozio 50! Neka šumarsko-vojnička šala ili..?
Na vrhu smo, inače, sreli dva simpatična brata, jednog velikog i jednog malog i njihovog labradora Bena pa smo malo pričali o kraju... Kako god, taj dan je bilo skupljanje bajkera u Delnicama pa nam je mladić savjetovao da odemo do tamo. Ja sam odmah bila protiv toga, jer stvarno ne želim da me tamo bradati i dugokosi muškarci u čižmicama gledaju kao u čudu kad se pojavim u kratkim hlačicama i jeftinoj mekinli majici drajplas. Doduše, gojzerice bi garant prošle u onom hevimetal envajormentu... no, dok bi spustili pogled do gojzi već bi bili zgroženi! Kad smo se spustili u grad, čekale su nas kolone motociklista. Nije mi se dalo fotkati, onda znate koliko je bilo sati. Možda zato što nisam mogla izaći na glavu cestu od njih jedno 7 minuta.
Stali smo na parking u središtu Delnica i, običaju, pojma nismo imali gdje dalje. Brejnstorming nije upalio pa smo krenuli s lobiranjem, prijetnjama i preklinjanjem: oko toga u koje mjesto idemo spavati, a posebno, ako idemo u Lokve, da ću ja prije spavati u autu nego Kod Eve. Solidarnost prema meni se brzo istopila kad su izvjesne osobe dale argumente preplavljenje sjećanjima na to da Kod Eve u sobi imate tv, satelitsku i novu kupaonicu za samo 120 kn po osobi.
No, odbila sam pokleknuti! I tako je dogovor pao! Idemo u Lokve, u restoran Jezero na Lokvarskom jezeru pa ćemo tamo vidjeti gdje ćemo dalje. Računali smo da će nas ona fantastična juhica od gljiva dovesti do rješenja dileme gdje prenoćiti.
Nastavlja se u sljedećem postu...
P.S. Ne mogu vjerovati da sam ovoliko napisala o Drgomlju. Mislila sam da neću izvući dvije-tri rečenice. Ne, ne brinite, nije do Drgomlja... Koji sam ja skribomanski-psiho...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Doduše, gojzerice bi garant prošle u onom hevimetal envajormentu... no, dok bi spustili pogled do gojzi već bi bili zgroženi! 
Kad smo se spustili u grad, čekale su nas kolone motociklista. Nije mi se dalo fotkati, onda znate koliko je bilo sati. Možda zato što nisam mogla izaći na glavu cestu od njih jedno 7 minuta. 
