Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 28.05.2007.
Malo o meni kao "planinarki"
Možda sam već na početku bloga trebala napisati koju riječ o sebi i o mom planinarenju, ali nekako nemam vremena ili inspiracije.. Za početak treba naglasiti da se planinarenjem bavim možda pola godine, da imam 30+ i da sam netipična planinarka bar koliko sam imala prilike čuti/čitati o drugim planinarima. U nekim aspektima sam čak i antiplaninarka, hehe.. Tu prvo mislim na to da sam dosta lijena i komotna za rana ustajanja. Pa smo, recimo, Premužićku započeli u 13h, a pohod na Risnjak u 13:15. Toliko o disciplini i mogućnosti ostvarenja ciljeva, hehe. Drugo, prvih pola sata kad krenemo planinariti umirem od muke, stenjem, dišem, prevrćem očima, pitam se da li je ovo zaista nešto s čim se želim baviti, dobacujem drske komentare onima koji me bahato zaobilaze, tražim kamen za sjesti, stalno koristim foto-aparat u svrhe odmora i slično. Ono što me drži dok planinarim je odmor nakon planinarenja, dobra klopa/cuga, koji žigić i super fotke..
No, dobro, malo karikiram, aliiii.. zašto idem u planine? Na prvom mjestu zbog održavanja kondicije i dobrog zdravlja, na drugom mjestu zbog avanturizma i otkrivanja novih prostora, na trećem mjestu zbog fotografiranja, a na četvrtom zbog druženja. S linijom nemam problema, ali imam s kondicijom, jer stvarno crkavam svaki put kad se penjemo, bar na početku hodanja. I pitam se kad će više prestat taj napor uspona.. Nema meni do Premužićke, čini se, hehe.. Do sad mi je najdosadnije bilo na Mečeku u Mađi i na Fokinoj stazi kod Daruvara, ubilo me od dosade, napora i bezveznosti.. Najbolje mi je na Velebitu, nema govora.. Najbolji su mi oni vikendi gdje kombiniramo i planinarenje i istraživanje/izlet u okolicu u kombinaciji s nekom finom klopom.
I da, jako pazim na prirodu, da se ne shvati krivo, strogo se držim svih planinarskih pravila što se toga tiče. Na planinarenje sam, inače, u početku nosila hrpe stvari, što dalje ide to mi se oprema smanjuje, hehe.. Treba mi samo vode i foto-aparat! Imam dosta dobru orjentaciju po prirodi, u urbanim sredinama nemam nikakvih problema s tim, a u planinarsku tek sad polako ulazim.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Toliko o disciplini i mogućnosti ostvarenja ciljeva, hehe. Drugo, prvih pola sata kad krenemo planinariti umirem od muke, stenjem, dišem, prevrćem očima, pitam se da li je ovo zaista nešto s čim se želim baviti, dobacujem drske komentare onima koji me bahato zaobilaze, 
tražim kamen za sjesti, stalno koristim foto-aparat u svrhe odmora i slično. Ono što me drži dok planinarim je odmor nakon planinarenja, dobra klopa/cuga, koji žigić i super fotke.. 
I pitam se kad će više prestat taj napor uspona.. Nema meni do Premužićke, čini se, hehe.. Do sad mi je najdosadnije bilo na Mečeku u Mađi i na Fokinoj stazi kod Daruvara, ubilo me od dosade, napora i bezveznosti.. Najbolje mi je na Velebitu, nema govora.. Najbolji su mi oni vikendi gdje kombiniramo i planinarenje i istraživanje/izlet u okolicu u kombinaciji s nekom finom klopom. 
