Una, Una, Una…..
Je li zbog toga što se nemir uvukao u proljeće, je li zbog toga što mi je pramenje proljetne magle zastrlo pogled, tek u bijelim glavicama tratinčica, putem kojim svakodnevno hodam prema kući, sve češće vidim tvoje sretno lice, dok bila si još djevojčica. Okupana proljetnim suncem, uz more, na livadama Kanegre, s Lanom. Boli me pogled na tvoju plavu kosu, tvoj djetinji smijeh mi para mozak, glava mi postaje težom, ne usuđujem se podići pogled i susresti se s nečijim tuđim očima. Previše si u mojima, bojim se da ne nestaneš u njihovim.
Nije me briga čude li se građevinci koji privode kraju gradnju novog bloka kad me vide kako hodam mrmljajući….tek mantram da ne vidim nikoga poznatoga, tek se nadam da je tih 15 minuta samo naših, ali svaka prečica puta, svaki dio parkirališta me podsjeća na zajednički hod, bilo prema Domu zdravlja ili centru grada.
Koliko će još trajati umiranje? Koliko nestajanje? Tvoje, a sada i moje?
Istina je u riječima pisca: „A onda počinje umirati i vani, i na mjestima na kojima nikad nije bila, u glavama ljudi koje nikad nije vidjela. U glavama koje su se okretale, od srama, od straha od zaraze, od kukavičluka. U glavama u kojima je porečena i tiho ubijena. No prije svega umire u nama. Tamo gdje je zamišljena tamo mora umrijeti. No nemoguće i bit će nemoguće ne misliti je. Zbog toga na kraju više neće biti mjesta na kojem nije umrla. Tek je počelo. Ostao joj je najmanje još jedan život.“
Moj život.
Tu negdje među njima, tvoje je lice, sretno, malo, ti si......jedina moja, jedina moja ljubavi
|