Poslije Murtera
Konačno sam pričala, pričala i pričala o tebi. Jasno, sa Val. Konačno da me netko ne izbjegava, konačno da tvoje ime izađe kroz moja usta, slobodno i glasno. Čak nisam bila ja, ona koja potencira te razgovore, bilo je to na njezin poticaj i sve one bolne teme, bolna sjećanja i stres konačno su opet izašli na vidjelo. Ali bilo je to dobro, lakše mi je da se ne osjećam poput gubavca. Slobodno sam pričala, slobodno su suze oblijevale moje lice, slobodno sam izbacivala iz sebe svu tu muku. Osim s njom, tvoje sam ime, i tvoju pogibiju spomenula i Zvonkecu (Z.M.) koji je naišao prvu večer niz ulicu a nije znao. Kako je on odreagirao? Kao i mnogi, promrsivši da je to užasno i - zbrisao. Nakon prošlog murterskog ljeta, koje je nastupilo samo mjesec dana nakon tog događaja i kojeg se slabo i kroz maglu sjećam (ma, ne sjećam ga se nikako, bježe mi događaji, slike, uspomene) ovo je bilo blizu onih ranijih. U duši isti mir, u ušima krici galebova, šum valova, zvuci kuće. Čak sam i mirise opet osjećala. Ljepotu noći na Sv. Roku. Sladoled?? Konačno su prestale (na neki način i djelomice) one muke sa zdravljem ( sebe vidim, sebe čujem, svjesna sam se, vrti mi se u glavi, šumi u ušima, ruke mi trnu, nerazbuđena sam po cijeli dan...). A onda, nakon desetak dana uslijedio je povratak, stvarnost i muke se opet ponavljaju. U malo manjem obimu, no ipak.........Na putu iz Pule za Zadar (ovaj put katamaranom Bišovo) pročitala sam u Jutarnjem razgovor (i osvrt ) reportera sa roditeljima jedne takve mlade osobe (16 ljeta, 8 manje od tebe) koja je poginula u saobračajnoj. Vidjela sam da smo u istoj situaciji a osvrt na članak i temu, dali su psiholozi. Kao da su mene imali za prototip: svaljivanje krivice na sebe, ljutnju na tebe (ostavila si me), šok, čežnju za tobom...... Znači, svi isto prolazimo, osim što nemam nikakvih emocija spram tih imaginacija, a svaki trenutak objave mog uma da te nema, da si....... izazove u meni ponovno šok. Kada će to prestati, kada ću se konačno smiriti? Volim te ljubavi. Mami
|