Neke od srpanjskih virtualnih svijeća
Ako koji puta u moje srce i nehotice kapne kap sreće, dovoljno je vidjeti tvoje lice, čuti ti glas ili oćutjeti tvoj miris i ponovno sam u ništavilu. Mami 9. srpnja 2007.
Srpanj je tvoj mjesec mila, to je neupitno. Ugledala si ovaj svijet prije 25 godina očima srpnja i rastala se s njime prvog srpanjskog dana. Mama
16.srpnja 2007.
Moj je um postao crnom svemirskom rupom. Eksplozija. Očaja. I boli. Ljubim te, volim te i jako te trebam mišiću. Mama
24.srpnja 2007.
Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima. Za mene nisi i NIKADA nećeš biti. Volim te bezgranično. Mama
20.srpnja 2007.
Ljubavi moja, srce mi danas ima premalo mjesta za sve suze i svu bol za tobom. Poludjet ću, ne mogu više.... mami
13.srpnja 2007.
Kažeš mi, jedina:" Miruj. Sklopi oči. Diši. Osluhni moje korake u svome srcu. Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam". Ali ja to NEĆU, želim tebe živu. Mami
13.srpnja 2007.
Dok svoju javu proživljavam inertno, u snu, san mi se pretvorio u strašnu javu. Kako takva mogu živjeti bez tebe? Ljubavi moja, volim te. Mami
16.srpnja 2007.
Svakodnevno moj um ponavlja: kako dalje, kako dalje, a moja ljubav prema tebi odgovara: nema dalje. Volim te srce moje, mami
18. srpnja 2007.
"....I dok mi govore da uteknem se blaženstvu molitve božje, kroz moje se usne prelijevaju modro zeleni valovi rijeke čije ime nosiš..." mami
20. srpnja 2007.
Možeš li me čuti kako svakog prokletog jutra, već 388. dan očajnički vičem:"Zar je to istina?" No, nema odgovora iako ga znam. Mami
24.srpnja 2007.
"Sreća mi je blaga bila, al' je sreća vječna mijena, tužnu me je ostavila. Nikad više neću njena, ugledati lica mila". Srećo moja jedina, mami
10. srpnja 2007.
|