SCRIPT LANGUAGE="JavaScript1.2">




subota, 27.08.2005.

subota. dan rastanka.
"podravkin" vagon prvog razreda do zagreba. praktično smo sami ostali cijelo vrijeme puta, oko 120min. pogledi, maženja i sitne igre nježnosti, moje dramatiziranje. večeras će prenoćiti u zg, a sutra avionom vraća se u kaštel.

nedostaju mi te tople slatke mesnate usne koje još do pred koji sat, dan mogao sam golicati jezikom i maziti ugrizom. nedostaje mi ona glatka podatnost kože njenog vrata gdje mogao sam odmarati svoje zube; ušna resica što trpjela je šapat glasne čežnje i tihog zadovoljstva; oči … jezera čija dna obrasla su zelenom mahovinom i u kojima uvijek iznova volim se utapati. ustreptali vali osjećanja i divlja požuda.
hoću da mi taj glas opet draži osjet sluha, a smiješak raspiruje maštu!

. . . oduvijek je to i bila . . .


danas cijelo vrijeme samo se povlačim po kući. ušavši u kuću mučno mi je bilo okrenuti ključ u vratima znajući kako sam je ostavio i kako me neće dočekati. otišao sam u sobu i čvrsto zagrlio stranu kreveta na kojoj je snivala. sačuvao sam čak i žvaku iz koje sam odavna isisao okus njenih usana. čuvam takve stvarce stvarajući bizarne kolekcije; čuvam ih do onog trena dok ih ne počnu izgurivati nove u tolikoj mjeri da prethodne napune čitav koš. a to je i sve što mi je (pre)ostalo. to, pokoja plamena vlas i na jastuku miris Nje što blijedi.
nedostaje mi. pati me čežnja. kopnim i sahnem.
nema te poruke, riječi ili Njenog telefonskog poziva koji bi mogao umiriti moju ustreptalu jarosnu čežnju. melankolija je duboko urezana na svaku od mojih očnih vjeđa. i to po nekoliko puta.

previše je dojmova, previše je toga bilo i ne mogu sve natipkati. mnogo toga sam propustio. mnogo toga sam dobio. ovo je najbliže što sam bio najčišćoj esenciji čarolije i nije nimalo loše. raduje me što si želimo još.

- 19:42 - hračni nešto: (22) - printaj, rođo! - #

<< Arhiva >>