bad habit

ponedjeljak, 25.09.2006.

Prijateljstvo

Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru onda bismo, savladavši vrijeme i prostor upropastili naše bratstvo! Savladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Savladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da će mo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno sresti???
RICHARD BACH

- 10:33| 0 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 25.09.2006.

Mrzim

Jutro je. Sva sam mamurna. Mrzim jutra. Mrzim maglu, mrzim obilježja jutra. Mrzim sve.
Glava me boli-odnosno puca.
Jučer popodne sam zabrljala sve za šta sam se borila proteklih dana.
Mamurnost... Mrzim mamurnost. Mrzim sve. Čak i svoju omiljenu grupu. Sve zbog njega!!!! Mrzim ga!!! Iz dna duše ga mrzim!!! Mrzim ga zato jer on mene mrzi, odnosno ja sam za njega nitko i ništa-kamenčić kojeg treba zgaziti. Učinit ga bijednim. E pa, uspio je. Zašto se meni događaju takve stvari? Mrzim ih!!!
Susreli smo se, pozdravili smo se (Letila sam. Ne nisam letila, bilo je to nešto više od letenja!! Mrzim to!!!) Ali to sve je bilo prije, puno prije moje mizerije. Mrzim se !!! Sada više nema onog predivnog osjećaja, nestao je. Postala sam trula!!! Trula sam!!! Mrzim biti trula!!! Mrzim se mrziti. Mrzim to iz dna duše, ali se mrzim!! Zašto, Bože, zašto?
Ne nalazim drugog odgovora osim "BJEDNA SI"!!! Učinio te je bijednom!! Dala si se učiniti bijednom!!! Mrzim biti bijedna, ali... ZAŠTO???

- 09:50| 1 Komentara | Print | # | ^

petak, 01.09.2006.

NARKOMANIJA

Narkomanija

Ležim u sobi. Mrak je. U glavi mi je kaos. Čujem čudne zvukove. Ne znam da li je to oko mene ili samo u mojoj glavi. Ne vjerujem da takve zvukove može proizvesti priroda oko mene. Napokon shvaćam, to je u mojoj glavi. Boli me ruka. Još osjećam kako kroz moje cijelo tijelo teče vruća žuta tekućina. Opekao sam se, nisam znao da se cijela žlica zagrije kad se heroin topi.
Točno se sjećam trenutka. Prsti me užasno peku, ali ne, ne smijem proliti tu tekućinu. Dalje me peče. Stavljam žlicu na pod. Grijem iglu. Uvlačim heroin u iglu i lagano je prinosim veni na lijevoj ruci. Pomalo peckuta, ali kada otpustim plastičnu vezicu osjećam kako vruća tekućina kola mojim tijelom. Prvo mi prolazi kroz cijelu ruku. Zatim do srca. Potom osjećam kako mije u mozgu. Na trenutak osjećam ugodu. Kasnije samo vrtoglavicu. Rušim se na krevet. Razmišljam…kako bi mi svijet običan i dosadan bio da nisam probao taj slatki nektar-heroin.
Polagano me pušta. Trijeznim se. U glavi mi se uspostavljaju veze između mozga i tijela. Ali ne, neću dopustiti da me samo tako prođe. Dižem se, posežem za doljnjom ladicom regala u sobi. Vadim gornju. Tražim rizle. Nema ih!!! Ni u ladici, ni pod krevetom, ni u džepovima, konačno se sjetim da imam komadić rizle za crne dane u mobitelu. A ovo su zaista crni dani. Ne, ne može ovo ušlagivanje samo tako proći. Otvaram panj. Mrvim žižu, iz džepa vadim komadiće cigarete. Miješam. Stavljam «robu» u rizlu. Poližem i zamotam. Pljuga nije Bog zna kak ispala, ali za popušiti je dobra. Uz ovakvu prigodnu seansu potrebna je i prikladna muzika. Stavljam Marleya u linij. Počinje :« Play a same music». Stavljam pljugu u usta. Palim. Potegnem prvi dim. Grize. Ali nema veze. Vučem dim za dimom. Pljuga polako nestaje. Gotovo je. Što sad? Nemam više rizla, ali nema veze. Sav stučen ležem opet na kreve, razočaran što me ništa nije «puklo». Nakon pet minuta uz Marleyvu pijesmu :« Ride Natty, ride» osjećam kako me lagano oduzima. Počinjem se grohotom smijati. Ne znam čemu. Pogledam stolac-smijeh, pogledam kroz prozor-smijeh jer susjed kopa u polju. Stalno smijeh. Počinjem kašljati. Prvo lagano, a onda sve jače i jače. Gušim se u kašlju. Ne znam kud bi sa sobom. Sjetim se odjednom: «VODA!!!» Trčim do kupaone. Ne mogu zamisliti veći peh. Upravo mi se stara penje uz stepenice i začuđeno me gleda. Popijem vode i kašalj prestaje. Još veći peh. Ostavio sam vrta od sobe otvorena. Iz sobe izlazi gusti dim koji miriše na spaljenu borovinu. Vraćam se u sobu. A majka već sjedi na krevetu i ne može vjerovati čime se sve njezino dijete puca. Majka začuđeno gleda prvo svijeću koja je dogorjela. Ne znam kako ju je uopće vidjela , sakrio sam je iza zastora. Zatim majki pada pogled na iglu, žlicu i otvoren panj. Od zaprepaštenja počne duboko disati. Oči su joj se okrenule. Počela se tresti. Ne znam što joj je. Ne reagira više na ništa.
I dok sam ja gledao što se događa s mamom, zadnji tračak svijeće zapilio je zastor. Zastor počinje gorjeti. Od zastora se uskoro zapalio strop. Zatim i krovište kuće. Kuća je izgorjela do temelja. Ja sam sporo, u zadnji čas istrčao iz kuće. Onako napušten stojim ispred kuće i gledam ogroman plamen. Začudo Marley još svira, čujem zadnje stihove pjesme:» stri it up, little darling stri it up» dok se konačno krov nije srušio i od kuće je ostalo samo zgarište. A ja sjedim na obližnjoj travi i onako krvavih očiju i ogromnih podočnjaka slušam zvukove vatrogasnih kola. Već su svi susjedi došli gledati što se događa. Svi me nešto ispituju. Ja nikome ne odgovaram. Cijelo vrijeme mi bruji u glavi :» stri it up, little darling stri it up». Ne jebem nikoga oko sebe. Odveli su me u policijsku stanicu. Prvi me murjak pita što se dogodilo. Htio sam, stvarno sam htio lagati, ali nikako da mi ta lažizađe iz usta. Govorio sam istinu. Isprčao sam sve. Ama baš sve…
I sad sasvim sam sjedim u zatvorskoj ćeliji. Tvrdi krevet mi uopće ne godi . a iz WC-a smrdi da jedva bavim u ćeliji. Ali već sam se pomirio sa sudbinom. Gulim tih 12 godina. Uz dobro ponašanje možda izađem za 8 godina. Svaki dan sve isto. Buđenje i 7.00, pa doručak, pa tjelovježba, pa rućak, pa odmor, pa u krevet u 20.00. Slušam priče ostalih zatvorenika koji dijele istu sudbinu. Pola njih je već ludo. Svi su pukli od inzoliranosti. A mene boli kurac, samo mi u glavi odzvanja ona jebena stvar:» str it up, litle darling stri it up!!!...»

- 09:55| 1 Komentara | Print | # | ^

petak, 01.09.2006.

HVALA TI

Hvala ti

Sjedim na prozoru, u sobi je mrak, glazba u pozadini… Misli mi bježe od ovog mjesta, mjesta gdje je sve uvijek jednolično, u egzotične zemlje s pješčanim plažama i mirisom oceana.
Ugledavši muškarca na stolici pokraj radnog stola kako me gleda i smije se, mom maštanju došao je kraj. Kako je ušao, što želi, zašto se smije… pitanja su prolazila glavom. Oči boje plavog oceana iz moje mašte, raščupana plava kosa. Lice mu je blistalo meni nepoznatim sjajem. Upitah ga zašto se smije. Imao je jednostavan, a ujedno zamršen odgovor. Duša ti želi jedno, a tijelom i umom radiš drugo. Ostadoh zbunjena, ne uspjevši shvatiti njegov odgovor, upitah ga: « Želiš li reći da sam dvolična?» Mirno i laganim glasom prozborio je: « Ne, samo si zbunjena. Baš kao i ostali u tvojoj dobi. Samo ti u istoj toj zbunjenosti ostaješ posebna i ne daš se promijeniti. U tvojoj dobi ja sam sanjao da ću biti odvjetnik, imati ured i zaposlenike te da ću cijeli svijet promijeniti nabolje. No mojim maštanjima ubrzo je došao kraj. Učestale svađe mojih roditelja prekinule su moju idilu. Noćima sam sjedio na krevetu i slušao starce kako se svađaju. U glavi su mi brujale riječi:» Mrzim mamu. Mrzim tatu. Tata mrzi mamu. Mama mrzi tatu.» Starci su se na kraju razveli, a ja sam živio na različitim mjestima-kod bake i djeda, kod frendova, a neko sam vrijeme bio i beskućnik. U srednjoj školi sam upoznao Krista s kojim me povezala ljubav prema glazbi. Zajedno smo osnovali bend u kojem sam svirao bubnjeve. Dvije godine kasnije Dave me zamijenio na bubnjevima, a ja sam postao vokal. Snimili smo legenda album. I ode moj san o velikom uredu i da barem jednom čovjeku promijenim život nabolje. . To vrijeme bilo je Najsretnije u mom životu, glazba me ispunjavala, a upoznao sam svoju srodnu dušu. No u svenu tome cijelo vrijeme nešto je nedostajalo, dio mene je ostao prazan, neispunjen.»
Dok sam ga slušala, osjećala sam kako mi se povjerava, kao da smo dugogodišnji prijatelji, srodne duše. Ali na njemu je bilo nešto neobično, nešto drugačije od drugih. Počela sam mu pričati svoju priču, kako mi je život isti i nikad se ništa ne događa. On je iz mojih dosadnih i jednoličnih događaja izvukao ono nešto, nešto posebno, nešto drugačije, nešto što ja nisam primijetila. Kao da je bio tamo i analizirao svaku sekundu, kao moj anđeo čuvar. To je naš razgovor činilo posebnim, drugačijim i trajao je dugo u noć. Doznala sam između ostaloga da je probao pakao droge. Za koji mi najiskrenije savjetuje da ga se klonim. Jer povratak iz tog pakla nije nimalo lak i on je pokušavao, želio se vratiti, no nije išlo. Ostao je bez obitelji, slava mu je postala teret i jedini je izlaz pronašao u smrti.
No sad žali jer je tolko toga ostalo nedovršeno, neostvareno, od onih snova da će promijeniti svijet, on nije uspio promijeniti ni jednu osobu na bolje, a tolko toga je uprskao. Slušajući njegovu priču, shvatila sam da moj život i nije baš tako bezvrijedan, da na kraju i mnoge male sitnice čine velike stvari.
Opraštajući se od mog neobičnog gosta, priupitala sam:» Mogu li se na tebe osloniti, kao na pravog prijatelja u prilici i neprilici, tuzi i radosti, dobru i zlu?» Njegov odgovor je bio:« Dođi kakva jesi, kakva si bila, kakva želim da budeš. Kao prijateljica, kao prijateljica kao stara neprijateljica.»
Razmišljajući dugo, dugo o tom neobičnom prijateljstvu, zaključila sam da je taj stranac bio moj anđeo čuvar. I želim mu poruči:» Nije baš istina da nisi ništa promijenio. Promijenio si mene , moje poglede na moj život i više ne gledam sve onako crno, nego uviđam da ima i puno sitnica koje u krajnosti čine život lijepim. HVALA TI !! «