Marketing
NARKOMANIJA
Narkomanija
Ležim u sobi. Mrak je. U glavi mi je kaos. Čujem čudne zvukove. Ne znam da li je to oko mene ili samo u mojoj glavi. Ne vjerujem da takve zvukove može proizvesti priroda oko mene. Napokon shvaćam, to je u mojoj glavi. Boli me ruka. Još osjećam kako kroz moje cijelo tijelo teče vruća žuta tekućina. Opekao sam se, nisam znao da se cijela žlica zagrije kad se heroin topi.
Točno se sjećam trenutka. Prsti me užasno peku, ali ne, ne smijem proliti tu tekućinu. Dalje me peče. Stavljam žlicu na pod. Grijem iglu. Uvlačim heroin u iglu i lagano je prinosim veni na lijevoj ruci. Pomalo peckuta, ali kada otpustim plastičnu vezicu osjećam kako vruća tekućina kola mojim tijelom. Prvo mi prolazi kroz cijelu ruku. Zatim do srca. Potom osjećam kako mije u mozgu. Na trenutak osjećam ugodu. Kasnije samo vrtoglavicu. Rušim se na krevet. Razmišljam…kako bi mi svijet običan i dosadan bio da nisam probao taj slatki nektar-heroin.
Polagano me pušta. Trijeznim se. U glavi mi se uspostavljaju veze između mozga i tijela. Ali ne, neću dopustiti da me samo tako prođe. Dižem se, posežem za doljnjom ladicom regala u sobi. Vadim gornju. Tražim rizle. Nema ih!!! Ni u ladici, ni pod krevetom, ni u džepovima, konačno se sjetim da imam komadić rizle za crne dane u mobitelu. A ovo su zaista crni dani. Ne, ne može ovo ušlagivanje samo tako proći. Otvaram panj. Mrvim žižu, iz džepa vadim komadiće cigarete. Miješam. Stavljam «robu» u rizlu. Poližem i zamotam. Pljuga nije Bog zna kak ispala, ali za popušiti je dobra. Uz ovakvu prigodnu seansu potrebna je i prikladna muzika. Stavljam Marleya u linij. Počinje :« Play a same music». Stavljam pljugu u usta. Palim. Potegnem prvi dim. Grize. Ali nema veze. Vučem dim za dimom. Pljuga polako nestaje. Gotovo je. Što sad? Nemam više rizla, ali nema veze. Sav stučen ležem opet na kreve, razočaran što me ništa nije «puklo». Nakon pet minuta uz Marleyvu pijesmu :« Ride Natty, ride» osjećam kako me lagano oduzima. Počinjem se grohotom smijati. Ne znam čemu. Pogledam stolac-smijeh, pogledam kroz prozor-smijeh jer susjed kopa u polju. Stalno smijeh. Počinjem kašljati. Prvo lagano, a onda sve jače i jače. Gušim se u kašlju. Ne znam kud bi sa sobom. Sjetim se odjednom: «VODA!!!» Trčim do kupaone. Ne mogu zamisliti veći peh. Upravo mi se stara penje uz stepenice i začuđeno me gleda. Popijem vode i kašalj prestaje. Još veći peh. Ostavio sam vrta od sobe otvorena. Iz sobe izlazi gusti dim koji miriše na spaljenu borovinu. Vraćam se u sobu. A majka već sjedi na krevetu i ne može vjerovati čime se sve njezino dijete puca. Majka začuđeno gleda prvo svijeću koja je dogorjela. Ne znam kako ju je uopće vidjela , sakrio sam je iza zastora. Zatim majki pada pogled na iglu, žlicu i otvoren panj. Od zaprepaštenja počne duboko disati. Oči su joj se okrenule. Počela se tresti. Ne znam što joj je. Ne reagira više na ništa.
I dok sam ja gledao što se događa s mamom, zadnji tračak svijeće zapilio je zastor. Zastor počinje gorjeti. Od zastora se uskoro zapalio strop. Zatim i krovište kuće. Kuća je izgorjela do temelja. Ja sam sporo, u zadnji čas istrčao iz kuće. Onako napušten stojim ispred kuće i gledam ogroman plamen. Začudo Marley još svira, čujem zadnje stihove pjesme:» stri it up, little darling stri it up» dok se konačno krov nije srušio i od kuće je ostalo samo zgarište. A ja sjedim na obližnjoj travi i onako krvavih očiju i ogromnih podočnjaka slušam zvukove vatrogasnih kola. Već su svi susjedi došli gledati što se događa. Svi me nešto ispituju. Ja nikome ne odgovaram. Cijelo vrijeme mi bruji u glavi :» stri it up, little darling stri it up». Ne jebem nikoga oko sebe. Odveli su me u policijsku stanicu. Prvi me murjak pita što se dogodilo. Htio sam, stvarno sam htio lagati, ali nikako da mi ta lažizađe iz usta. Govorio sam istinu. Isprčao sam sve. Ama baš sve…
I sad sasvim sam sjedim u zatvorskoj ćeliji. Tvrdi krevet mi uopće ne godi . a iz WC-a smrdi da jedva bavim u ćeliji. Ali već sam se pomirio sa sudbinom. Gulim tih 12 godina. Uz dobro ponašanje možda izađem za 8 godina. Svaki dan sve isto. Buđenje i 7.00, pa doručak, pa tjelovježba, pa rućak, pa odmor, pa u krevet u 20.00. Slušam priče ostalih zatvorenika koji dijele istu sudbinu. Pola njih je već ludo. Svi su pukli od inzoliranosti. A mene boli kurac, samo mi u glavi odzvanja ona jebena stvar:» str it up, litle darling stri it up!!!...»
Post je objavljen 01.09.2006. u 09:55 sati.