HVALA TI

petak, 01.09.2006.

Hvala ti

Sjedim na prozoru, u sobi je mrak, glazba u pozadini… Misli mi bježe od ovog mjesta, mjesta gdje je sve uvijek jednolično, u egzotične zemlje s pješčanim plažama i mirisom oceana.
Ugledavši muškarca na stolici pokraj radnog stola kako me gleda i smije se, mom maštanju došao je kraj. Kako je ušao, što želi, zašto se smije… pitanja su prolazila glavom. Oči boje plavog oceana iz moje mašte, raščupana plava kosa. Lice mu je blistalo meni nepoznatim sjajem. Upitah ga zašto se smije. Imao je jednostavan, a ujedno zamršen odgovor. Duša ti želi jedno, a tijelom i umom radiš drugo. Ostadoh zbunjena, ne uspjevši shvatiti njegov odgovor, upitah ga: « Želiš li reći da sam dvolična?» Mirno i laganim glasom prozborio je: « Ne, samo si zbunjena. Baš kao i ostali u tvojoj dobi. Samo ti u istoj toj zbunjenosti ostaješ posebna i ne daš se promijeniti. U tvojoj dobi ja sam sanjao da ću biti odvjetnik, imati ured i zaposlenike te da ću cijeli svijet promijeniti nabolje. No mojim maštanjima ubrzo je došao kraj. Učestale svađe mojih roditelja prekinule su moju idilu. Noćima sam sjedio na krevetu i slušao starce kako se svađaju. U glavi su mi brujale riječi:» Mrzim mamu. Mrzim tatu. Tata mrzi mamu. Mama mrzi tatu.» Starci su se na kraju razveli, a ja sam živio na različitim mjestima-kod bake i djeda, kod frendova, a neko sam vrijeme bio i beskućnik. U srednjoj školi sam upoznao Krista s kojim me povezala ljubav prema glazbi. Zajedno smo osnovali bend u kojem sam svirao bubnjeve. Dvije godine kasnije Dave me zamijenio na bubnjevima, a ja sam postao vokal. Snimili smo legenda album. I ode moj san o velikom uredu i da barem jednom čovjeku promijenim život nabolje. . To vrijeme bilo je Najsretnije u mom životu, glazba me ispunjavala, a upoznao sam svoju srodnu dušu. No u svenu tome cijelo vrijeme nešto je nedostajalo, dio mene je ostao prazan, neispunjen.»
Dok sam ga slušala, osjećala sam kako mi se povjerava, kao da smo dugogodišnji prijatelji, srodne duše. Ali na njemu je bilo nešto neobično, nešto drugačije od drugih. Počela sam mu pričati svoju priču, kako mi je život isti i nikad se ništa ne događa. On je iz mojih dosadnih i jednoličnih događaja izvukao ono nešto, nešto posebno, nešto drugačije, nešto što ja nisam primijetila. Kao da je bio tamo i analizirao svaku sekundu, kao moj anđeo čuvar. To je naš razgovor činilo posebnim, drugačijim i trajao je dugo u noć. Doznala sam između ostaloga da je probao pakao droge. Za koji mi najiskrenije savjetuje da ga se klonim. Jer povratak iz tog pakla nije nimalo lak i on je pokušavao, želio se vratiti, no nije išlo. Ostao je bez obitelji, slava mu je postala teret i jedini je izlaz pronašao u smrti.
No sad žali jer je tolko toga ostalo nedovršeno, neostvareno, od onih snova da će promijeniti svijet, on nije uspio promijeniti ni jednu osobu na bolje, a tolko toga je uprskao. Slušajući njegovu priču, shvatila sam da moj život i nije baš tako bezvrijedan, da na kraju i mnoge male sitnice čine velike stvari.
Opraštajući se od mog neobičnog gosta, priupitala sam:» Mogu li se na tebe osloniti, kao na pravog prijatelja u prilici i neprilici, tuzi i radosti, dobru i zlu?» Njegov odgovor je bio:« Dođi kakva jesi, kakva si bila, kakva želim da budeš. Kao prijateljica, kao prijateljica kao stara neprijateljica.»
Razmišljajući dugo, dugo o tom neobičnom prijateljstvu, zaključila sam da je taj stranac bio moj anđeo čuvar. I želim mu poruči:» Nije baš istina da nisi ništa promijenio. Promijenio si mene , moje poglede na moj život i više ne gledam sve onako crno, nego uviđam da ima i puno sitnica koje u krajnosti čine život lijepim. HVALA TI !! «

- 09:52| 0 Komentara | Print | # | ^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

bad habit

petak, 01.09.2006.

HVALA TI

Komentari da/ne?

mUZIKA